Razgovarala: Vesna Hlavaček

U doba pandemije COVID-a 19 razgovaramo s našim velikim redateljem Dinom Mustafićem.

Kako provodite ove dane prirodne nesreće, u uvjetima  socijalne distance?

Na našu sreću, u trenutku ovog razgovora epidemiološke mjere se ublažavaju i počeli smo se više kretati. Bio je to kućni karantin koji nas je podsjetio koliko je sloboda dragocjena. Ona je u izboru naših postupaka, našoj odgovornosti da u ovom nesvakidašnjem iskustvu globalne pandemije sačuvamo zdravlje, ali da ne pristanemo na lažnu dilemu onih koji vladaju : zdravlje ili sloboda! Moj i naš odgovor morao bi biti : Da, i jedno i drugo.

Nedostaje li Vam rad u teatru?

Izuzetno mi nedostaje. Teatar je ljekovit. Gledajući stvari oko sebe zaista mislim da sam pesimističan, ali mislim da se ne treba predati  i da svi trebamo pokušati učiniti nešto da se to promijeni. Svatko tko može u svom malom mikrosvijetu: ja u teatru, neko drugi u nekom drugom ili trećem. Ljudska nada mora barem nekako živjeti, jer bez utopije nema postojanja.

U MESS-u je vrlo živo?

Završen je Modul Memorije ,događaj koji u ovako kriznim i nesvakidašnjim iskustvima otkriva svoju stvarnu važnost. Podsjeti  nas na važnost uloge umjetnosti, kulture, čitanja, fenomena sjećanja, razmišljanja za budućnost ,generalno. Nažalost, neke od događaja smo morali prolongirati dok se situacija ne normalizira, ali dio njih smo prilagodili tehnološkim mogućnostima i realizirali ih online. Izdvojio bih izložbu Velije Hasanbegovića Migrant Abas . U ovim vremenima rastuće ksenofobije posebno je važno preko umjetnosti senzibilitirati društvo za pojedinačne ljudske sudbine koje su bile u bliskoj prošlosti naših naroda i zajedničko iskustvo emigrantskog života.

No,živo je i na međunarodnoj političkoj sceni,koju, vjerujem, pomno pratite…

Svjedoci  smo velike, epohalne promjene nakon iskustva pandemije. Međunarodni odnosi su, kao i sama politika, kontinuirani društveni procesi. Njih možemo podijeliti na periode u kojima dolazi do uspostavljanja odnosa snaga glavnih subjekata međunarodnih odnosa koji kreiraju i determiniraju društvene procese. Svijet se iznova preslaže, gospodarski i politički.

 Periodi u sklopu kojih se odvijaju procesi nastaju nakon određenih događaja koji oblikuju svijet. U poslednjih sto godina nekoliko događaja suštinski je odredilo sudbinu čovječanstva, tako vjerujem da je to učinio i virus Covid 19.

Zašto je  bilo važno održati Zagrebački summit? Kakva su bila Vaša očekivanja?

Bilo je važno kako bih EU ponovo potvrdila nedvosmislenu podršku perspektivi Zapadnog Balkana i poziva na jedinstvo i solidarnost u krizi izazvanoj korona- virusom, što je i naznačeno  u deklaraciji usvojenoj na summitu u Zagrebu 6. svibnja. S druge strane, sasvim je jasno izražena zabrinutost unutar EU da se balkanske zemlje previše približavaju Rusiji i Kini, za koje Unija tvrdi da "ne nude isti put ka prosperitetnoj demokraciji". Mislim da je summit prošao u očekivanom tonu, s mnogo opreza oko politike proširenja EU radi unutarnjih problema različitog viđenja procesa pridruživanja zemalja Zapadnog Balkana.

Čime ste zadovoljni, a čime razočarani?

Sporošću. Moj život prođe u čekanju da budemo tamo gdje nam je i mjesto. U krugu europskih

država kojima  pripadamo kulturološki i identitarno.  Proces proširenja ”traje i napreduje” i uvijek se čeka neka sljedeća prilika za novu/staru priču o proširenju EU na Zapadni Balkan. Sada je to pomjereno za lipanj -sastanak Savjeta ministra EU. Stavljanje politike proširenja u drugi plan je ”deja vu” i to sa prethodnog sastanka lidera EU i Zapadnog Balkna u Sofiji 2018. godine. Tada je umjesto virusa razgovor o proširenju ”pomračio” predsjednik Francuske Emanuel Macron inzistiranjem na unutarnjoj reformi Unije.

 U Zagrebačkoj deklaraciji je dan sukus mišljenja i zaključaka sudionika Konferencije. Naglasak je stavljen na zajedničku borbu protiv pandemije, no, kandidatura BiH za članstvo u EU nije izravno spominjana...

Nije i to deprimira. Ono što u zaključcima sastanka ne piše, međutim vidjeli smo to iz komentara, jest da je cilj definiran proširenjem i članstvom, ali  vremenski i politički neodređenom perspektivom.

Tko snosi veću odgovornost za činjenicu da BiH još nema status kandidata za članstvo- naša zemlja ili EU?

 Bh. političari nemaju konsenzus o europskim integracijama. Oni se kriju iza te deklarativne agende. Nisu složni. Ne postoji taj stopostotni konsenzus, kao što je bilo na primjer u Hrvatskoj jedno vrijeme, i za opoziciju i poziciju. Uzmimo i Crnu Goru, koja je najbolji primjer kako jedna mala zemlja može da ostvari velike ciljeve samo ukoliko se svi slože oko toga da europski put nema alternativu. Etnički antagonizmi u funkciji kreiranja straha u političkoj javnosti  se prelamaju kroz stalna  međustranačka prepucavanja i urušavanja koalicija koje su manje - više ionako ideološki neprirodne,pa se može reći sa sigurnošću da  bh. političari nisu iskreno i stvarno za europske integracije.

Sjećam se prijedloga naših i inozemnih dužnosnika da se unatoč neispunjavanju traženih uvjeta BiH po kratkom postupku ipak primi u europsku obitelj...Slažete li se s tim prijedlogom…

To nam je jedini spas, jer one koji vode ovu zemlju treba da je civilizacijski i historijski stid što su ovu divnu zemlju pretvorili u periferiju etnički zavađenih naroda.

 Što bi našoj zemlji i još nekolicini njih koje nisu članice, a iskazuju želju da to postanu, donijelo sudioništvo u EU?

Emancipaciju, to bi bila najveća generacijska dobit naše djece. Bojim se da je moja generacija već izgubljena, pregažena, dezorijentirana.

 Je li BiH još jednom u povijesti zemlja u kojoj nastoji nekoliko velikih sila ostvariti odlučujući utjecaj...

Nadam se da nismo u špilu karata velikih igrača, to nam nikada nije donosilo dobro, tu posebno mislim na očigledan remetilački faktor Rusije koja ima želju da Zapadni Balkan bude potencijalno bure baruta. Oni na tome predano rade i imaju unutrašnje saveznike u politici Milorada Dodika. Svijet se iznova preslaže, ekonomski i politički.

.

 Ima li nade da nas to neće odvesti u nove konflikte, da će jednom razum prevladati…

Nametnute i najvažnije naracije u Bosni i Hercegovini su nasilne, utemeljene na negaciji drugoga, umjesto da stvaramo uvjete da vodimo dijalog, da se čujemo, da otklonimo u komunikaciji ono što nas udaljuje i vrijeđa. Moramo da shvatimo kako je naše zajedništvo i bratstvo najbolji put za kulturu mira. To je veliki pothvat, ali moramo krenuti. Uvijek smo trovani nasiljem. A zašto ne bismo krenuli u nešto što nas vodi do mira, do mogućnosti da sve naše konflikte rješavamo na način koji će doprinijeti izgradnji jednog boljeg i pravednijeg društva

  Kako zadržati naše mlade u domovini, spriječiti odliv mozgova i bijelu kugu...

Bosna i Hercegovina je talac etničkih politika koje su proizašle iz rata i koje i danas ne odustaju od političkih pozicija koje su dovele do egzodusa. Pri tome tranzicija je protekla u simbiozi kriminala i politike, što je za posljedicu ostavilo koruptivno ponašanje kao model životnog uspjeha koji je na površinu izbacio ljude, odnosno stranke pune umreženih nitkova vođenih svojim vlastitim interesima. Moramo mijenjati takve ljude na izborima, inače smo sudionici u odlasku naše djece.  

Ima li u BiH još euroskeptika, što su njihovi argumenti?

Plebiscitarno su građani za EU, ali vrijeme nije na našoj strani. To može ojačati suvereniste i izolacioniste koji žele etnički fragmentirati državu, učiniti je etničkim feudima neprikosnovenih malih bogova koji hodaju zemljom.  Atmosfera u društvu se truje, trenutno smo u situaciji da se novouspostavljene vladajuće i bogataške klase uzajamno  drže da sačuvaju svoju poziciju i bogatstvo. Oni drže atmosferu konflikta jer su na konfliktu i izrasli, stekli bogatstvo.

Koliko će pandemija po Vašem mišljenju utjecati na dalji razvoj međudržavnih odnosa na planetu i situaciju u svjetskom gospodarstvu…

Proglašenje izazvane virusom COVID-19 nesumnjivo uzdrmalo je svijet i poremetilo normalno funkcioniranje života. Svijet nije bio spreman za ovu situaciju,znanost  nije dala adekvatan i  brz odgovor na ovaj  signal prirode koji upozorava da moramo mijenjati naš odnos prema planetu ukoliko želimo opstati kao ljudski rod. Ono čime ovaj virus prijeti jest i da preraste u najveću ekonomsku krizu još od 1929. godine. Prema ekonomskim analizama, očekuje se pad svjetskog BDP-a što će dovesti do velikih posljedica po privrede država. Ovaj virus je, kao i svaka krizna situacija, ogolio sve mane i vrline ljudi, ali i država. Različiti pristupi za koje su se države opredjelile, kao i njihovi rezultati ocjenjivaće se na unutarnje-političkoj sceni, kroz lokalne i nacionalne izbore.

Kakvom vidite budućnost umjetnosti nakon svega kroz što trenutačno  čovječanstvo prolazi?

Nisam vidovit. Kritička umjetnost mora biti subvencionirana od strane država, regija ili gradova, a, s druge strane, ona je i društveno subverzivna. Mnogi autoritarni režimi će koristiti pandemiju da kontroliraju društvene tokove kroz pojačani nadzor. Ako bismo mi kao ljudski rod, zbog straha od virusa pristali na trajnu tjelesnu i socijalnu distancu, uzmicanje iz javnog života koji je moguć samo u javnom prostoru, i time pristali na kulturu koju bismo konzumirali sami, uz brdo hrane pred kompjutorima, onda bi to bila distopija u kojoj ne bih  nikom poželio život. Zato vjerujem da će umjetnost opstati kao pobjeda života.

Što želite poručiti čitateljima?

Vrijeme je da počnemo i budni sanjati bolji svijet.

P. S.

Radi aktualnosti intervjua o najavljenoj  misi u Sarajevu želio bih izjaviti i ovo:

Odluka da se u Sarajevu 16. svibnja u podne održi Misa za žrtve sa Bleiburga u jednom dijelu javnosti  odmah je shvaćena kao „Misa za ustaške zločince“ koji su ovaj grad u II svjetskom ratu u crno zavili, satravši preko 10.000 Židova, Srba, Roma i antifašista. Očigledno da se radi o nepotrebnoj i dobro smišljenoj "kuhinji" u delikatnom političkom trenutku za BiH. Svima je jasno, da ovo nema  mnogo veze ni sa Bleiburgom, ni sa žrtvama, ni sa kršćanskim milosrđem – ovo je politika u koju je perfidno upregnuta i instrumentalizirana jedna vjerska zajednica – Katolička crkva. Sarajevo kao grad žrtva ustaškog terora nije mjesto u kojem je moguće tako nešto organizirati bez dalekosežnih posljedica za međuetničke i međukonfesionalne odnose.