Razgovarao: Dragan Bradvica

Male plaće i velika nezaposlenost jedan su od glavnih razloga demografskog kolapsa u Bosni i Hercegovini. Mladi i obrazovani ljudi posljednjih godina bukvalno bježe u države članice Europske unije umjesto da domaće političke elite Uniju dovedu u BiH.

U tome imaju svesrdnu pomoć institucija EU, čitav dijapazon projekata pomoći i približavanja ali unutar naše zemlje nema političke volje za to. Makroekonomski stručnjak Faruk Hadžić u intervjuu za Dnevni list govori upravo o ovim problemima i nudi rješenja na koji način doći do povećanja plaća i sigurnosti radnika, a samim time i veće potrošnje i prikupljenih poreza.

Kako gledate na trenutnu ekonomsku situaciju u državi, a sve kroz prizmu povećane nezaposlenosti tijekom koronakrize te malih plaća u realnom rektoru? Je li to znači ubrzo i novi val iseljavanje?

- Bosna i Hercegovina se trenutno nalazi u fazi ekonomskog oporavka nakon prvog žestokog udara pandemije Covid-a. U prvom udaru došlo je do značajnog gubitka radnih mjesta, gdje se dio nezaposlenih radnika ponovno vratio na radna mjesta. Činjenica je da nakon početnog vraćanja radnika, gotovo da imamo ravnu liniju i blage oscilacije u broju zaposlenih radnika u FBiH. Sa sigurnošću se može reći da smo krajem godine dostigli dno i da smo krenuli blagom uzlaznom putanjom što se primijeti na porastu izvoza i industrijske proizvodnje u prvom kvartalu, na što je primarno uticalo povećanje inostrane potražnje u zemljama EU, tako da smo povećali izvoz minerala i sirovina prema zemljama EU. Plaće su tokom pandemije i smanjivane, jer su mnogi poslodavci slali radnike na čekanja, ili im smanjivali neto plate, zbog spore i nedovoljne pomoći vlasti. Pandemija Covida je samo usporila iseljavanje nakon rekordne 2019. godine, te je vrlo izvjesno, da će zbog nedovoljnog oporavka isto biti nastavljeno i nakon normalizacije u kretanju pandemije.

Najniža plaća u Republici Srpskoj iznosi 520 maraka, a u Federaciji 406 maraka i po ovome smo na samom europskom dnu. Godinama se najavljuju reforme, porezna rasterećenja plaća, njihovo povećavanje ali od svega smo dobili jedino da nam ministri, parlamentarci i ini dužnosnici jedini ne osjete teret krize jer se nisu odrekli niti feninga svojih basnoslovnih primanja. Kuda 'plovi naš brod'?

- Bez značajnog poreskog rasterećenja nema ni većih plaća u BiH. Mnogi poslodavci teško mogu povećati plaće osim ako se ne smanji poresko opterećenje na plaće. Naravno, vlast će teško prihvatiti takav prijedlog, koji bi njima ustvari i najviše odgovarao, jer će tako na kraju dobiti više novca u proračune, iako je njihova bojazan da će se prihodi smanjiti. Šta će jedan radnik s plaćom od 400 maraka uraditi kada dobije povećanje od 100 maraka plaće, zbog smanjenja poreskog opterećenja? Da li će on tih 100 maraka štedjeti ili trošiti? Potpuno je jasno da će se taj novac potrošiti zbog visokih troškova života. Što je veća sklonost potrošnji radnika, više će se novca trošiti u ekonomiji i novac će se brže kretati. Tih 100 maraka povećanja po radniku na minimalnoj plaći, zbog velikog multipliciranja, dovest će stotina milijuna maraka rasta potrošnje u ekonomiji. Kada dobije povećanje, otići će u radnju i kupiti nešto hrane. Taj sada vlasnik radnje ima dodatni rast prodaje, pa će i on brže nabavljati robu i plaćati svoje dobavljače, a oni opet svoje i sve tako u krug. Pošto znamo da se na svaku potrošnju ubire i PDV, sada je logičan odgovor da li će država imati više ili manje poreza. Naravno više. Dobitna situacija za sve.

Jedan ste od onih koji se gorljivo zalažete za povećanje neoporezivanog dijela plaće na 1.000 maraka. Sindikalisti također ne odustaju od toga da minimalna plaća za radnike bude 1.000 maraka. Je li ovo realno i možete li našim čitateljima pojasniti kako doći do toga da nam u nekom razumnom vremenu uistinu dosegnu ovu razinu?

- Kako bi vlast i osobe koje savjetuju donosioce odluka shvatile ozbiljno prijedloge oko povećanja iznosa minimalne plaće, potrebno je prvo definirati realne zahtjeve koje će bar za početak zadovoljiti danas suprotstavljene aktere. S jedne strane su predstavnici sindikati koji traže minimalnu plaću od 1.000 maraka, s druge strane vlast koja se ne želi odreći niti jedne marke poreza, a s treće strane su poslodavci koji bi i povećali plate, ali ne toliko koliko traže sindikati. Kompromisno rješenje svih strana može biti iznos minimalne plaće od 750 maraka. Kako bi se objasnio ovaj prijedlog sve strane trebaju napraviti kompromis. Jedan radnik danas poslodavca mjesečno košta, ukoliko je prijavljen na minimalnu plaću, oko 870 maraka. Od ovog iznosa, oko 400 maraka ide radniku po osnovu plaće, 260 maraka za doprinose i poreze, 50 maraka prijevoz i 160 maraka topli obrok. Radnik dakle dobije oko 610 maraka. Ako bi država prihvatila ukidanje poreza na plaće do 1.000 maraka, te smanjenje doprinosa na 25 posto bruto iznosa plaće, onda bi poslodavci mogli bez problema ponuditi plaću od 750 maraka neto ili 1.000 maraka bruto, s ugrađenim toplim obrokom i prijevozom. Poslodavac bi izdvojio 130 maraka više nego što je do sada izdvajao, radnik bi dobio povećanje plaće, bio bi zadovoljniji i produktivniji, a i predstavnici sindikata bi dobili na bitnosti, jer su i njihovi zahtjevi znatno uvaženi. Logično pitanje jeste zbog čega ne minimalna plaća od 1.000 maraka? Razlog je što u praksi jeste moguće da mnogi sektori mogu osigurati taj iznos plaće, ali u nekim sektorima gotovo je nemoguće da radnik zaradi poslodavcu tu plaću, zbog niske produktivnosti. U tim sektorima, bez smanjenja poreza i doprinosa, nemoguće je osigurati povećanje minimalne plate.

Kolike bi prosječne, ili bolje kazati medijalna plaća u Bosni i Hercegovini trebala biti kako bi se zaustavio val iseljavanja?

- Medijalna plaća treba biti minimalno 1.000 maraka, iako ona u mnogim djelatnostima nije realna zbog niske produktivnosti, ali ako budemo ulagali više u sektore s većom produktivnosti, možemo očekivati i unapređenje standarda radnika. Ukratko, kada bi dvoje osobe radile i imale 1.000 maraka mjesečno, to bi usporilo iseljavanje, jer plaća nije jedini faktor koji naše građane tjera da napuste državu.

Ako se u bilo čemu svi narodi i žitelji naše zemlje slažu to je put ka Europskoj uniji. Ukoliko bi se napokon taj put ubrzao, jasno je da bi morali ubrzano usklađivati i prava radnika kakva vrijede u EU, a tamo su najbolja na svijetu. Je li ubrzani europski put jedina 'luka spasa' i za bh. radnike, odnosno njihova prava u vlastitoj zemlji?

- Put ka Europskoj uniji treba nama samim više nego samoj Europskoj uniji. Kada stvarate bolji poslovni ambijent, ne zato što to tamo neko traži, nego što nam to zaista treba, onda možemo ponuditi bolju perspektivu i u našoj državi. Ipak, ubrzanjem puta, ispunjavanjem raznih socio-ekonomskih reformi, popravljamo svaku sferu društva i države i time omogućavamo perspektivu za naše žitelje.

Brojni su i projekti Europske unije koje je provela u BiH i koje još uvijek provodi, a kojima se nastoji ojačati kapacitet ekonomskog rasta i zapošljavanja u BiH. Mnogima su na taj način omogućili pokretanje biznisa i zapošljavanje. Koliko su, naročito u vrijeme krize (što je u BiH gotovo permanentno stanje) važni i ovi oblici pomoći i koliko se ovim vidom suradnje s EU zapravo pomičemo korak naprijed u razumijevanju onoga što Unija jeste i pruža onima koji su u tom odabranom društvu?

- Mnogi projekti naravno pomažu ekonomskom oporavku i oni su uglavnom usmjereni kao direktna pomoć za pokretanje radnih mjesta. Kako bi do kraja imali pozitivne efekte, možda bi bilo dobro da se dodatna pomoć, osim postojeće, usmjeri u otklanjanje administrativnih barijera za pokretanja radnih mjesta, kako bi poduzeća brže i lakše otvarala, ali isto tako i zatvarala, što je možda i teže i složenije.