Razgovarala:Vesna Hlavaček

U nedjelju, sedmog festivalskog dana 19. Festivala bh.drame Zenica 2020., uručena je Specijalna nagrada „Adem Ćejvan“  za životno djelo glumici  Ireni Mulamuhić. Bio je to povod za razgovor s našom umjetnicom.

Što vam znači veliko priznanje koje ste upravo dobili?

-Dobiti ovako prestižnu nagradu je najznačajnije priznanje u životu svakog umjetnika. Zato se zahvaljujem Festivalu BiH drame Zenica.

Koliko ste, zapravo, godina proveli na „daskama koje život znače“?

-U teatru sam provela 50 godina. Surađivala sam u svim kazalištima u Sarajevu.

 Kako ste se našli uopće jednoga dana na kazališnoj sceni? Tko jeza to zaslužan?

-Još kao djevojčica, sa 6 godina sam igrala u Pionirskom pozorištu Zenica. Dovela me je prijateljica Sonja Gačić. Ovim putem ju pozdravljam i zahvaljujem joj se. Željela bih naglasiti da je moja kazališna mladost bila uz moga supruga Besima Mulamuhića od kojega sam mnogo naučila radeći u amaterskom kazalištu Travnik .

Studij glume završili ste u Sarajevu? S kojim ste poznatim glumcima bili u klasi? Kojih se profesora najradije sjećate?

-Moja profesorica glume je bila velika glumica Kaća Dorić. Obožavali smo je, a ona nam prenijela svoje znanje. U klasi su bili Miralem Zubčević, Zijah Sokolović, Sead Bejtović, Halima Musić između ostalih. Naša diplomska predstava bila je „Mirandolina“ 

Kamo vas je život odveo po završetku studija?

-Prvi angažman sam dobila u Pozorištu mladih, gdje sam ostala 10 godina. Najradije se sjećam Pipi duge čarape, gospe Mice u Nušićevoj Vlasti, Jelice iz Laže i paralaže.

Potom ste prešli u Narodno pozorište Sarajevo?

-Da, poslije prelazim u Narodno pozorište, gdje sam provela 30 godina. Rado se sjećam Suzan Delisje iz Ženskog orkestra, Orije iz Venecijanke, Simone iz Mara-Sad, Gabrina- Orlando furiozo, Fratar- Mjera za mjeru- Šekspir, Otkrivanje žene itd. Posebno ističem uloge u opkoljenom Sarajevu, Alkestis, U zemlji posljednjih stvari, Svileni bubnjevi Harisa Pašovića, Čekajuci Godoa u režiji Suzan Sontag.

Tko su vaši omiljeni autori, a tko redatelji?

-Zaista je veliki broj autora koje sam igrala i svi su različiti i poštovani. Omiljeni reditelji - Haris Pašović i Aleš Kurt.

Ove godine je Festival u Zenici održan online... Kako ste proveli vrijeme pandemije?

-Vrijeme pandemije još traje, nažalost nitko ne zna kada će se završiti. Frustrirajuće je i ponižavajuće je, posebno za našu stariju populaciju.   

Bili ste i filmska i TV-glumica?

Da, radila sam dosta i na filmu. U mladosti je bio Polenov prah i Autogram, Nikole Stojanovića, kasnije  Snijeg  - Aide Begić,Moja tetka u Sarajevu, Gorana Kapetanovića, zatim najnoviji film Igora Drljače - Tabija...

I ranije ste nagrađivani?

-Bilo je dosta nagrada i kazališnih i filmskih, ali je svakako najdraža ova za žvotno djelo koju sam sada dobila.

Što vam umjetnost općenito znači?Kakva je uloga teatra u našim životima?

-Umjetnost kao i teatar su potreba, duša i suština ljudskog bitisanja. Ona nas čini boljima, oplemenjuje nas i daje nadu.

Volite li glazbu? Koju?

-Volim glazbu i mislim da je ona najkompletnija umjetnost uopće. Volim klasiku, dobru rock muziku, volim divne dalmatinske klape, grupu Queen i Fredija Merkjurija, Zdravka Čolića, Olivera Dragojevića, pjesmu Cesaricu itd.

Kako provodite slobodno vrijeme?

-Uglavnom, volim pročitati dobru knjigu. Trenutno čitam Harukija Murakamija „I slon isčeznu i druge priče “ i „Norvešku šumu“, a redovno prakticiram yogu. I na kraju, željela bi dodati da sam sretna majka jednog uspješnog i mladog čovjeka -Igora Mulamuhića ,koji živi i radi u Štokholmu. Igor je moj najveći uspjeh i ponos!