Razgovarala:Vesna Hlavaček

Naša sugovornica je spisateljica Kristina Gavran , čijom dramom 'Spremni' HNK Mostar završava sezonu.

Riječ je o drami za koju ste  dobili prestižnu nagradu „Marin Držić“ koju Vam je dodijelilo Ministarstvo kulture RH. Što je tema vašega dramskoga uradka?

-Dramu „Spremni“ napisala sam još 2012. godine kao odgovor na neko stanje u društvu, strah od drugih i drugačijih, sebičnost, paranoju i izolaciju. Nisam ni slutila da će 2020. drama dobiti jedan novi  smisao. Odjednom je to drama o korona šopingu, pretrpavanju kolica, strahu od vanjskog svijeta. 

Koja lica nose radnju u komadu „Spremni“? Kakvi su njihovi međusobni odnosi?

-Drama se događa u jednoj obitelji, likovi su arhetipski: Majka, Otac, Sin i Kćer. Ta obitelj živi po filozofiji samodostatnosti, gdje ti nitko drugi ne treba, ili kako Otac u obitelji kaže „Četiri je mjera u svim kuharicama. Zato naša obitelj broji četiri člana. Mi nikome ništa nismo dužni.“  Otac i Majka su puni straha, i tim strahom doslovno hrane svoju djecu. 

Kazali ste jednom kako strah od ljudi napravi neljude? Čega se oni boje?

-Mislim da smo svi kroz ovu korona- krizu iskusili strah, to je normalna emocija i teško je nositi se s njom, posebno kroz neko dulje vrijeme. Strah nam i pomaže, može nas zaštiti i upozoriti na opasnost. Međutim, kad razvijemo strah od drugih ljudi, od svih onih koji nisu kao mi, i kad taj strah prijeđe u paranoju i zahvati čitavo društvo, onda se događaju grozne stvari poput uličnih nemira, ratova, potpune degradacije društva. 

Strah koji je zahvatio likove moje drame je neobjašnjiv, ne postoji točan uzrok, i zato je primjenjiv na bilo koju sličnu situaciju. Namjerno sam ostavila strah neutemljen kako bih pokazala svu apsurdnost tog osjećaja. Umjesto da se obitelj pokuša riješiti straha, oni su toliko opsjednuti da i vlastitu djecu zatvaraju i izoliraju od vanjskog svijeta. Ljudi imaju razne emocije, ali kad postanu svedeni samo na jednu, onda se počinju ponašati kao ne-ljudi. 

Radnja i atmosfera komada korespondiraju s okolnostima u kojima se čovječanstvo našlo pred napadom corona-virusa?

-Da, i to se dogodilo posve slučajno. Obuzeo nas je strah, sebičnost, počeli smo misliti samo na sebe. Međutim, nije sve tako crno. Ovo vrijeme je donijelo i jednu solidarnost, brigu za druge, shvaćanje da svi ovisimo jedni o drugima i da trebamo pomoći jedni drugima. Meni je ova kriza probudila veliku nadu u čovječanstvo. Da sad idem pisati dramu o korona- krizi, pisala bih upravo o toj nadi, o volonterima, doktorima, o ljudima koji štite druge. Neki su ljudi odgovorili trpanjem kolica i izolacijom, a drugi dijeljenjem i pomaganjem. Svi smo različiti. 

Sve se zbiva u jednom podrumu?

-Mjesto radnje nije točno određeno, ali sigurno je to zatvoreni prostor, zaštićen od vanjskog svijeta i pretrpan konzervama, toalet papirom, brašnom, uljem i tijestom. Obitelj se opskrbila onim materijalnim, ali zaboravili su na ljubav. 

Kako se oduprijeti strahu? Što je njegov izvor?

-Najveći izvor straha su nerazumijevanje i površne informacije. Nažalost, tu vidim veliku ulogu medija, njima kao da je u interesu širiti strah. Strah je snažna emocija, a mi ljudi reagiramo na snažne emocije. Zato članci koji u sebi imaju riječi „panika, histerija, smrt, zveckanje oružjem, pandemija“ ostvaruju veliku čitanost. Ljudi se doslovce navuku na takve članke, kao pravi ovisnici, i kao da trebaju dnevnu dozu tih negativnih vijesti. Zbog toga mediji stvaraju još više takvih vijesti, po onoj „zakon ponude i potražnje“ i to je jedan začarani krug iz kojeg je teško izići.

Komad je već izvođen u prestižnom ZKM-u? Na kakav je prijem naišao?

-Drama je izvedena 2014. godine u režiji Saše Božića i izvedbi mojih dragih kolega koji su tada tek završili Akademiju: Dado Ćosić, Nataša Kopeč, Filip Vidović, Milica Manojlović i Romano Nikolić. Ta predstava je bila puna neke mladenačke energije, eksperimentiranja, kroz nju smo se svi htjeli predstaviti kao mladi umjetnici. Kritika je predstavu pohvalila i mislim da je to iskustvo bilo odskočna daska za sve nas. 

Trenutačno živite u Engleskoj.. Jeste li upoznali protagoniste mostarske izvedbe djela?

-Trenutno sam na doktoratu u Engleskoj, na Loughborough University. Istražujem formu „true-life storytelling“ ili umijeće pripovijedanja osobnih priča. Velika Britanija ima impresivnu tradiciju pripovijedanja priča (bajke, mitovi, legende, narodne priče) koja je u šezdesetima dobila novi zamah, a u zadnjih 15 godina razvila se i forma pričanja priča iz osobnog života. Zbog te udaljenosti, nisam imala priliku upoznati glumce i autorsku ekipu iza mostarske predstave, ali čula sam velike pohvale za glumicu i redateljicu Jelenu Kordić Kuret i imam veliko povjerenje da će predstava biti odlična. 

Pišete za djecu i za odrasle. Nagrađivani ste za više svojih djela...

- Nisam koncentrirana samo na kazalište, pišem i prozu, pa čak i poeziju. Moj prvi roman „Gitara od palisandra“ u izdanju Disputa bio je u finalu nagrade t-portala i Europske nagrade za književnost, a osvojio je prestižnu nagradu „Mirko Kovač“ koja mi puno znači. Zbirka priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ je također dobila dobar prijem od kritike i čitatelja, a osvojila je i nagradu „Slavić“ Hrvatskog društva književnika. Drame za djecu su tri puta nagrađivane nagradom „Mali Marulić“ i izvođene u kazalištima Mala scena, Puna kuća, Tirena, Scena Gorica. Nagrade su odlična stvar jer promoviraju djelo, ali ono najvažnije je – doprijeti do čitatelja i gledatelja. 

Stekli ste temeljitu naobrazbu iz područja dramaturgije. Kako, kada?

-Završila sam Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku dramaturgije imala sam sjajne mentore kao što su Mate Matišić, Tomislav Zajec, Lada Kaštelan, Sibila Petlevski, Marin Blažević... Bilo je to pet divnih godina studiranja i uvijek se sjetim zagrebačke Akademije kao mjesta istraživanja i velike slobode. 

Niste zadovoljni učestalošću igranja djela domaćih, mladih autora?

-Kad sam se preselila u Englesku, shvatila sam koliko ovdje kazališta razvijaju talent mladih pisaca, neprestano nude radionice, javna čitanja, natječaje, imaju zaposlen tim ljudi koji čita nove tekstove i traže drame koje će postaviti u svom kazalištu. U Hrvatskoj ne znate ni gdje poslati dramski tekst, niti koja je procedura, a često vam ni ne odgovore. Kazališta igraju na sigurno, postavljaju drame poznatih pisaca i klasike, i ne shvaćaju da je njihova uloga razvoj novih autorskih glasova, ali i publike. Prilike su tako rijetke da pisac nema pravo na pogrešku, a ti padovi su najvažniji. 

Niste jedina dramaturginja u obitelji? Vaš je stric glasoviti Miro Gavran?

-Preko Mirinih knjiga ja sam se zaljubila u čitanje, a odlasci na njegove predstave su mi otkrili kazalište. Tako da je Miro zaslužan za to da sam i sama povjerovala da je moguće biti pisac. 

Pomaže li vam ili odmaže čuveno prezime?

-Mislim da nema veliki utjecaj, nisam prezime koristila u te svrhe, tako da ne primjećujem da mi je pomoglo ili odmoglo. Pišem na svoj način, razvijam svoj rad kroz godine i puštam da moja djela govore sama za sebe.

Tko su Vaši omiljeni dramski autori?

-Nemam omiljene dramske autore, i uvijek je nezahvalno slagati takve liste „najdražih“. Volim čitati autore koji pišu posve drugačije nego ja, ta šarolikost autorskih stilova me oduševljava. U zadnje vrijeme sam pročitala odlične drame Yasmine Reze, Vedrane Klepice, Ivora Martinića, Jona Fossea i Rachel De-lahay. 

Što vam znači pisanje, umjetnost općenito?

-Pisanje je kao umirivanje pčela. Meni ideje zuje u glavi, imam veliku maštu, a onda kroz proces pisanja moram te pčele dresirati, spustiti na papir i iskomunicirati s publikom. Nekad to baš nije lako, ipak je najzabavniji dio procesa maštanje. Ali volim svoje ideje podijeliti s drugima, najdraže mi je kad mi se netko javi i kaže da je pročitao moj roman/dramu/priču i da ih se nešto jako dojmilo. Mislim da umjetnost ima tu moć da dotakne ljude, to je čitav smisao. 

Kako se Vi nosite s pandemijom?

-Koncentriram se na ono pozitivno i pokušavam se oduprijeti strahu. Zbog ove pandemije morala sam otkazati gostovanje na European First Novel Festival u Budimpešti, storytelling radionicu u Rimu, putovanje u Zagreb, predstava po mojoj prvoj drami pisanoj na engleskom „Pepper and Honey“ morala je naprasno prekinuti turneju. To je sve ostavilo tugu, ova pandemija nam je svima nešto oduzela i uredu je biti nesretan. Ali s druge strane, dobila sam koncentrirano vrijeme s obitelji, neka prijateljstva su se produbila, provodim više vremena u šetnji prirodom. Posložila sam neke prioritete i više se i ne želim vratiti u ono „normalno“ koje je uključivalo stres, odlaske na posao, duge vožnje autom. Tu je i strah od ekonomske krize, kakve će biti posljedice idućih godina, hoće li kazališta preživjeti? Mnogo je nepoznanica. Nadam se da ćemo svi zajedno izgraditi neko bolje društvo. 

Volite li glazbu? Koju?

-Imam glazbu za svako raspoloženje. Kad pišem, uglavnom slušam klasiku jer me riječi smetaju. Tako sam tijekom pisanja romana „Gitara od palisandra“ slušala predivne izvedbe gitaristica kao što su Ana Vidović, Kaori Muraji i Sharon Isbin. Kad se želim naplesati i razbuditi slušam rock, a kad mi fali Zagreb i Hrvatska slušam naše pjesme i maštam o feštama, moru i druženju s prijateljima.