Mladen Pandurević, direktor Udruženja poslodavaca u FBiH u intervjuu za Dnevni list govori o utjecaju pandemije Covid-19 (Korona virus) na gospodarski sektor Bosne i Hercegovine, mjerama koje je poduzela Vlada FBiH, položaju radnika u BiH, te o setu mjera izmjena i dopuna Zakona koje je nužno usvojiti za bolji poslovi ambijent.

Razgovarali smo i o mogućem povećanju minimalne plaće u BiH i što je ključni uvjet da bi se minimalna plaća povećala u skorijoj budućnosti.

S kakvim problemima se susreću poslodavci zbog pandemije korona virusa?

-Korona virus je bio katalizator koji je pokazao sve slabosti bosanskohercegovačke ekonomije koje, osim toga što su dio europske ili globalne ekonomije, imaju određene specifičnosti, odnosno naslijeđene problem koje je korona identificirala i akcelirala njihove posljedice. To u principu i ne bi trebalo biti loše jer oni koji su sumnjali sad su mogli da utvrde pravo stanje. Međutim, problem je da li će politika uspjeti da prizna postojanje tih problema i da poduzme adekvatne mjere da bi se situacija popravila. Problemi su različiti, ogledaju se u tome što dio gospodarstvenika nije mogao da radi jer im je bio zabranjen rad, ali to nije najveći problem. Najveći problem je što je došlo do prekida poslova, i druga stvar, dva najznačajnija vanjskotrgovinska partnera Njemačka i Austrija imale su veliki pad što je uzrokovalo smanjenje narudžbi. Također, određene branše kao što je turizam koji nikad nije ni prestao da radi, nema s kim da radi i druga stvar zbog poremećenih komunikacija imamo velike posljedice za jedan dio firmi. Pri tome ne mislim samo na firme koje se bave prometom već na sve firme i njihove probleme s nabavkom sirovina, izvozom gotovih proizvoda i slično.

Jeste li zadovoljni reakcijom vlasti, da li se moglo bolje reagirati?

-Bosna i Hercegovina je jedina država u Europi koja nije poduzela nijednu mjeru na nacionalnom državnom nivou. Na entitetskom nivou, kada govorimo o Federaciji, još nijedna mjera nije zaživila niti su gospodarstvenici dobili naknadu ni jednog jedinog feninga. Nešto mjera je poduzeto na nivou županija i u pojedinim jačim, razvijenijim općinama gdje su načelnici imali senzibilitet prema samo toj vrsti problema. Znači, sigurno da nismo imali adekvatnu reakciju. Čak i one mjere koje su dobre, došle su prekasno, i još uvijek se ne implementiraju. To je zaista veliki problem! Međutim, mislim da se treba pristupiti sada brzom kreiranju trećeg seta mjera i postizanju političkog dogovora da se te dogovorene i usvojene mjere realiziraju.

Koliko je radnih mjesta izgubljeno i jesu li poslodavci mogli učiniti nešto više da spase radna mjesta?

-Možda jesu, možda nisu! To je teško reći! Ukoliko gledamo zvanične statističke podatke možemo utvrditi da je situacija puno bolja od onoga što smo očekivali, ali mislim da je uzimanje zdravo za gotovo statističkih podataka, pogrešno jer na taj način ne bismo stekli utisak o stvarnoj razmjeri problema. Imamo podatak da je pad naplate javnih prihoda u Federaciji u prošlom mjesecu bio 41%. Jasno je da jedan broj poslodavaca nije otpuštao radnike, ali objektivno zbog toga što nisu imali posla nisu ni uplaćivali poreze i doprinose. U tome se ogleda i dubina i veličina problema koji je nastao zbog korone i zato moramo biti svjesni da najmanje do kraja ove godine, a vjerojatno do kraja prvog polugodišta slijedeće godine, država će morati da poduzme nove mjere koje će utjecati na održanju stepena potrošnje. Jer je to jedini način da se održi stabilnost vanbudžetskih fondova i budžeta, i da pad ne bude tako katastrofalan. Tako da polazna pozicija za oporavak bude što je moguće bolja.

Kakva je budućnost privatnog sektora u BiH? 

-Nastojat ću da ponudim  pozitivniji pristup. Znači, iz ovih problema koji su zaista veliki i krize koja je zaista duboka i strukturalna treba izvući pouke  i poduzeti mjere da se one slabosti koje su inače postojale, a koje su sada u ovom vremenu došle do izražaja - svima su sada uočljive, eliminiraju. Sigurno da je dobro, u ovoj krizi, da ono što inače nije dobro će propasti i trebalo je davnih dana da propadne. Mi trebamo imati jedan novi pristup, inovativniji pristup u privredi i ekonomiji inače. A ko to može raditi? To može raditi samo privatni sektor, ni na koji način država. Međutim, država mora biti ta koja će pomagati jer, to moramo biti svjesni, ne postoji ni jedna ekonomija u Europi koja se ne zasniva na poticajima. Točno je da oni to zovu državna pomoć, a mi poticaji, ali faktički se radi o istim stvarima i moramo točno targetirati da znamo ko treba koje djelatnosti, koja područja, koji subjekti moraju dobiti pomoć jer pomoć se ne može davati svima i pomoć ne mogu dobivati oni koji ne mogu opstati na tržištu. Poticaje trebaju dobiti oni koji su najbolji jer će oni razvijati biznis, otvarati nova radna mjesta povećavati plaće i na taj način će se povećavati potrošnja, veće punjenje budžeta Ii vanbudžetskih fondova, i rast životnog standarda.

Kada će radnici u BiH biti barem upola zadovoljni kao npr. radnici u Njemačkoj i što treba država uraditi, a što poslodavci da bi se to ostvarilo?

-Nikad mi niko ne može dokazati da su radnici u Njemačkoj zadovoljni. Znači, nigdje ne možete dobiti kategoriju zadovoljnih radnika osim u nekoj mikro cjelini. Potrebe i očekivanja ljudi su jedno, a objektivne stvari su drugo. Sigurno da to ne znači da je status i položaj radnika dobar, ali sve naše mjere koje predlažemo podrazumijevaju da se omogući poslodavcu da isplaćuje veće plaće. Poslodavci trebaju veliki broj kvalificirane radne snage. Zbog velike fluktuacije, otvaranja granica, koje su sada zbog korona virusa usporene, dolazimo do toga da veliki broj ljudi napušta BiH i ne postoji dovoljan broj obučenih radnika. Poslodavci su svjesni da se uvjeti njihovog rada trebaju poboljšati i sve mjere njihovog rada idu za tim da se omogući  da poticajima koje bi davala država omogućava da se radnicima povećavaju plate. Mi smo spremni da vrlo ozbiljno razgovaramo o povećanju minimalne plaće koja je sada 408 KM, a koja  po nama ne bi trebala biti manja od 600 KM. Govorimo o drastičnom povećanju, ali uvjet je da država mora pomoći nama da mi možemo isplaćivati veće plaće. Plaća mora pratiti rast efikasnosti, odnosno produktivnosti, a kod nas plaće rastu puno brže od efikasnosti, odnosno produktivnosti poslovanja. To je jako opasna situacija jer dugoročno ona vodi do stečaja države. Znači, dijeli se više od onoga što je zarađeno. Mi moramo naći način da plaće rastu paralelno sa rastom efikasnosti poslovanja. Znači, moramo imati inovativniji pristup, bolju opremu, mašine,  učinkovitiju energiju, obučenije radnike. Da sa istim utroškom vremena imamo I kvalitativno I kvantitativno bolji  proizvod. Ali, svjesni situacije u kojoj smo, sad ne možemo birati, tražimo da svi ti poticaji, koji bi trebali da uslijede, rezultiraju povećanjem plaća radnika, a samim tim i do povećanja potrošnje. Što budu veće plaće, što bude rastao standard, više će se kupovati proizvodi i usluge, Bit će bolje i poslodavcima,  bit će bolje i radnicima. Istovremeno će se puniti budžet i vanbudžetski fondovi i to je  “conditio sine qua non” koji se treba osigurati da imamo značajan i stabilan ekonomski rast. Do njega može doći ako se ispuni ovo o čemu smo razgovarali čak i bez bitnog poboljšanja političkih odnosa u državi.

Što se desilo s “Inicijativom 20+5+6”? Da li je usvojena?

-Usvojena je formalno i trenutno je samo jedan Zakon pred usvajanje. Sad to više nije 20+5+6, sad je 27+5+6 i radimo još na dva nova Zakona. Sad smo otvorili seriju razgovora sa predstavnicima političkih stranaka gdje su faktički centri političkog odlučivanja i tražimo njihov dogovor kako bismo mogli realizirati bar dio tih mjera. Dogovoreno je da ćemo održati zajednički sastanak s predstavnicima tih političkih partija koji sačinjavaju vlast u prvih deset dana srpnja gdje se nadamo da ćemo postići dogovor. Imat ćemo sastanak gdje će Poslodavci sjesti s liderima političkih stranaka gdje ćemo postići dogovor što je to što mi predlažemo u ovom trenutku potrebno i izvodivo. S. D.