Razgovarala: V.S.Herceg

Točno prije tri godine, 29. studenoga 2017. godine haški tribunal pravomoćno je osudio hrvatsku šestorku u predmetu 'Prlić i ostali' na ukupno 111 godina zatvora uz  kvalifikaciju 'udruženog zločinačkog pothvata'.

Prvooptuženi Jadranko Prlić, bivši predsjednik Vlade H-B osuđen je na najveću kaznu, 25 godina zatvora, a general Petković i Stojić, kao i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a general Slobodan Praljak, osuđeni su na po 20 godina zatvora. Bivši zapovjednik Vojne policije HVO Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina, a predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušićna 10 godina zatvora.

Do sada, na prijevremenu slobodu pušten je Valentin Čorić, a na slobodi je odavno i Pušić čije je vrijeme provedeno u pritvoru premašilo dosuđenu kaznu zatvora, dok su obrane Milivoja Petkovića i Brune Stojića, zbog ispunjavanja uvjeta o izdržane dvije trećine kazne, predale podneske na prijevremeno puštanje na slobodu. To bi, da je živ, mogao učiniti i Praljak jer je osuđen na istu kaznu.

Suđenje nekadašnjem najvišem političkom i vojnom vrhu H-B u najdužem procesu ikada pred haškim tribunalom (trajalo je čak 11 godina) trebalo je obilježiti zatvaranje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), čiju je ulogu ali i naslijeđe preuzeo Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove (MRMKS).

Međutim, potez osuđenog generala Slobodana Praljka, koji je u haškoj sudnici i u izravnom prijenosu pred cjelokupnom javnošću i haškim sudcima, ne priznajući osuđujuću presudu, popio otrovnu tvar koji je skrivao u svom džepu te ubrzo preminuo, bez dvojbe je obilježio kraj ovog zajedničkog procesa kao i zatvaranje MKSJ-a.

O radu u timu obrane nekadašnjeg načelnika Glavnog stožera HVO-a,Nika Pinter, njegova odvjetnica govori u intervjuu za Dnevni list.

S ovim vremenskim odmakom, možete li ocijeniti je li kvalifikacija udruženog zločinačkog pothvata, kao i sama presuda 'anatem' za Hrvate u BiH? Zbog toga se mogu se čuti i mišljenja da je cjelokupan predmet 'Prlić i ostali' olako shvaćen i da je zanemarena njegova težina. Kako to komentirate?

-S vremenskim odmakom, jednako kao i u trenutku primanja optužnice, prepoznali smo i upozoravali na težinu kvalifikacije postavljene u optužnici, na žalost prihvaćene i u presudi, koja kvalifikacija nije primjerena kaznenom postupku u kojem je nužno individualizirati kaznenu odgovornost, utvrditi činjenice koje dokazuju protupravne radnje i namjere optuženih osoba. Da, bio je to postupak protiv Hrvata u BiH i političkog vodstva, a ne protiv izvršitelja kaznenih djela ratnog zločina. Slobodan Praljak i njegova obrana nije postupak olako shvaćala. A zašto su ga drugi takvim shvaćali, to mogu odgovoriti oni sami.

U Drugostupanjskoj presudi haški sud ukinuo je neke od optužbi koje su se stavljale na teret optuženima, no prvostupanjska presuda u cijelosti je potvrđena. Kako to tumačite?

-Ja tumačiti haške presude nisam u stanju. Stasala sam i oblikovala se u kaznenom postupku u kojem postoji procedura. Kada je procedura nestalna kategorija, daleko od kaznenopravnog zahtjeva, ne mogu davati ocjene, mogu se samo ne slagati, što i činim.

Nakon što mu je izrečena kazna zatvora od 20 godina, vaš branjenik, general Slobodan Praljak, popio je otrov i pred šokiranom javnošću, u haškoj sudnici izvršio samoubojstvo izjavljujući da nije ratni zločinac i da „s prijezirom odbacuje presudu“. Kako danas, tri godine poslije, gledate na taj njegov radikalan potez? Zašto se odlučio na samoubojstvo?

-Na ovo pitanje i danas, nakon tri godine, teško odgovaram, zbog svojeg pravnog i emotivnog odnosa prema generalu Praljku. Zašto se odlučio, zaključujem, ne znam, o tome nikada nismo razgovarali, međutim sam je dao odgovor u sudnici, nakon izricanja presude, jer nije ratni zločinac. Kao što je rekao, na samom početku suđenja, u sudnici, došao je dragovoljno u Den Haag s uvjerenjem da će imati pošteno suđenje.

„Sve što je u našoj moći, da li nismo uspjeli nešto učiniti zbog našeg umora ili činjenice da smo preopterećeni, onda da, to se može istražiti. To se može provjeriti i spremni smo odgovoriti za takve propuste. Međutim, da, moguće je biti kriv. Ljudski je pogriješiti, i ako je to slučaj, onda ćemo časno služiti svaku kaznu koja nam je izrečena. Ali nadam se da ćemo imati dovoljno moći,  snage i  dovoljno hrabrosti, dovoljno energije da utvrdimo istinu“, rekao je Praljak.

Tijekom suđenja govorio je: „Želim znati kada, gdje i pod kojim okolnostima i na koji način sam, kroz propust ili radnju, bilo riječima ili djelima ili mislima, učinio nešto pogrešno, jer ću tada moći primiti vašu presudu mirna uma. Neću prihvatiti pogreške nastale  zbog odbacivanja dokaza, čime se reducira problem, jer u budućnosti druga sudska tijela neće biti u mogućnosti provjeriti koji je način korišten da bi se donijela presuda“.

Slobodan Praljak u sebi nije imao ništa zločinačko niti je išta zapovjedio ili zločinačko izvršio. Častan čovjek, izrečenom presudom, koja nije temeljena na činjenicama, u postupku koji nije bio pravičan, kako ja to tumačim, doveden je u situaciju da nije imao drugi izbor.

Svo vrijeme bili ste Praljkova odvjetnica, a on je tijekom suđenja bio jedan od najistaknutijih od svih optuženih po svojim istupima, često je čak uzimao ulogu i vlastitog odvjetnika... Kao je on doživljavao i prihvaćao suđenje?

-Slobodan Praljak s punom ozbiljnošću i predanosti radio na obrani od optužbe, ne samo sebe,  uvjeren da samo argumentiranim i istinitim prikazom stvarnih događaja u vremenu kada su se odvijali, sud može dobiti potpunu sliku o ratnim zbivanjima pa i o kaznenoj odgovornosti. Ali kaznena odgovornost izgubila se u paušalnim i generalnim ocjenama, a i danas sam duboko uvjerena u političkim odlukama.

Praljak je iz pritvora napisao i nekoliko knjiga o ranim zbivanjima u BiH, ali i području bivše Jugoslavije. Posebno je pridavao pozornost u obrani od optužbe za rušenje Starog mosta koja je, u drugostupanjskoj presudi, ipak oborena. Dalo se zamijetiti da je bio uvjeren u svoju nevinost?

-Ovdje je više pitanja, pisanje knjiga, Stari most, pitanje nevinosti. Knjige koje je pisao, zapravo i nisu bile pisane knjige nego faktografija. Ovisno o temi, prikazani su dokumenti koji, onom tko ih želi čitati, pružaju priliku da sam donese zaključak o činjenicama. Nije nametao svoje mišljenje, jer samo činjenice koje su iznjedrili dokazi, govore za sebe. Nije ocijenio da onom tko čita treba objašnjavati što čita. Na žalost niti u postupku, a niti u knjigama, dokumente koji ukazuju na činjenice, nitko nije čitao.

Stari most bio je njegova stigma od 9.11.1993. godine. Veliku energiju je utrošio kako bi stigmu rušitelja Starog mosta, koji je njemu bio posebno važan, a kojeg je 1992. u ratu sa JNA, pod izuzetno teškim uvjetima obložio drvenim gredama kako bi ga zaštito od rušenja, pokazao neosnovanom. Da, uspio je - Slobodan Praljak nije srušio Stari most.

Slobodan Praljak nije se bavio dokazivanjem nevinosti, bio je svjestan da presumpcija nevinosti u njegovom postupku nije dobrodošla. Suština njegovog pristupa postupku bila je dokazivanje činjenica. A kada se činjenice prikažu onda nema niti  odgovornosti. Dakle, pitanje je odgovornosti, jesi li odgovoran sa znanjem, pristankom, naredbom ili propustom za zločine.  Nikada nije negirao nesporno utvrđene zločine.

Kakve sveukupne dojmove nosite iz tog perioda svoga profesionalnog, odvjetničkog života?

-Bila sam privilegirana što me  general Praljak želio u svojem braniteljskom timu.  Bilo je to profesionalno, osobno i intelektualno obrazovanje, jer razgovori nisu bili samo o raspravi i dokazima. Da je bilo naporno, bilo je, ali da niti jednog trenutka ne žalim zbog  provedenog  vremena sa generalom Praljkom u sudnici, pritvoru, za beskrajnim satima rada, ne žalim. Žalim samo što Slobodana Praljka više nema.

Kako se moglo do sada doznati od obrana optužene šestorke, prije izricanja drugostupanjske presude ipak je vladao značajan optimizam. Je li se smanjenju kazne i puštanju na slobodu nadao i vaš branjenik?

-Optimizam obrana bio je temeljen na činjenicama i potpuno je razumljiv. I sama sam bila uvjerena da će prvostupanjska presuda biti izmijenjena. Slobodan Praljak nije se nadao ničemu, jedino što sam znala bilo je da ništa osim oslobađajuće presude neće priznati. Nije dozvolio da ističemo bilo koju činjenicu koja se supsumira pod olakotne okolnosti.  Dakle, nikakvog razmišljanja o smanjenju kazne ili prijevremenog puštanja nije bilo.

On je rekao: „Osjećaj krivnje, hladno, racionalno, s logičkom analizom koja je kritički ispitana desetke puta. Znam da nisam kriv. Sudče Antonetti, ako je vaša prosudba suprotna mom zaključku, poštivat ću opće načelo osporavanja svakog mišljenja, zaključka ili stava. Preispitat ću svoj stav na vlastitu odgovornost, otvoreno i hrabro. Ako nakon toga prepoznam grešku, služit ću svoje vrijeme jer ste vi pravedni. Ja ću znati što sam mogao učiniti bolje, kako sam to mogao učiniti bolje, gdje sam to mogao učiniti bolje, i kad sam mogao bolje stvari, u svojim mislima i riječima, u onome što sam učinio i na što nisam uspio. Ako me, međutim, ne uvjerite i ako vaše tumačenje činjenica nije dovoljno dobro ili lažno primjena zbroja društvenih znanosti, a ono što nije moguće, postaje moguće, ono što nije jednostavno tako postaje jednostavno, a moć da se nešto učini postaje samo zamjena za želju, onda ću biti u zatvoru samo zato što je Tribunal moćan, a to ne bi bilo ništa novo pod suncem, stvarno.“

Da Praljak nije učinio drastičan korak, on bi ovih dana stekao i uvjet za puštanje na prijevremenu slobodu kao što su taj uvjet stekli i Milivoj Petković i Bruno Stojić. Također, njihovi odvjetnički timovi u svojim podnescima, u ime svojih branjenika, ističu njihovu rehabilitaciju, preuzimanje odgovornosti i priznanje, kajanje i suosjećanje s bošnjačkim žrtvama za čije je stradanje odgovoran HVO. Je li toga bio svjestan i vaš branjenik?

-Slobodan Praljak je tijekom suđenja, ne jednom, rekao da suosjeća sa žrtvama, no nije se kajao jer se nije imao za što kajati. Da mu je bilo teško zbog svake žrtve, bilo je, ali kajanje dolazi uz krivnju, a on nije bio kriv. Ne, sigurna sam da naši podnesci ne bi sadržavali pojam kajanja. Jednako sam tako sigurna da je prihvatio argumente presude da bi svoju kaznu služio do kraja, bez podnašanja podneska za prijevremeno puštanje sa izdržavanja kazne. No, to je, kako sam upoznata, stav generala Praljka. Sigurna sam da bi ostale suoptužene podržao u njihovim nastojanjima, jer i njih nije smatrao odgovornim niti krivima. Kako je znao da su ljudi različiti u nošenju tereta života, imao je puno razumijevanje za nastojanja da se postojeća pozicija ublaži. Mislim da drugi odvjetnici rade sjajno i zavidim im što se još uvijek mogu boriti i zalagati za svoje klijente.