Razgovarala: Antonela Marinović Musa

Počela je nova školska godina, za mnoge učenike prepuna izazova i avantura.

Dok jedni školsko gradivo savladavaju bez teškoća, drugi na tom putu nailaze na prepreke. Među njima je i disleksija - specifična teškoća koju karakterizira smanjena razina čitanja (točnost, brzina i razumijevanje). Sljedeće retke posvetili smo upravo ovoj temi, a naša sugovornica bila je magistrica logopedije Nikolina Udženija, uposlenica Dječjeg vrtića Čapljina.

Postoje različite definicije disleksije. Koju biste od njih izdvojili, a da može dati jasan uvid u ovu specifičnu teškoću čitanja?

-Raznolikost u definiranju disleksije dovodi do zbunjenosti i generaliziranja, tako da se nerijetko različiti problemi čitanjai pisanja opisuju kao disleksija.Jednostavnije rečeno, disleksija je pojam kojim se opisuje teškoća čitanja. Njezini uzroci još nisu sasvim jasni, no poznato je da ovise o konstituciji osobe i o čimbenicima okoline. Navedena teškoća se očituje u miješanju, izostavljanju i nadodavanju slova pri čitanju, a osobe koje su disleksične često imaju problema s čitanjem i pisanjem. 

Disleksija je, zapravo, cjeloživotno stanje koje onima koji ga imaju otežava čitanje. To je ujedno i najčešća teškoća u učenju.Opće prihvaćeno je da se radi o problemu s preciznošću pri čitanju. Djeci s disleksijom je teško odgovoriti na pitanja o tekstu koji su pročitali. Ali, ako im se tekst pročita, nemaju teškoća s razumijevanjem.

Ljudi često misle da je disleksija vizualno pitanje i da je način na koji djeca pišu ili čitaju slova povezan s tim kako ih ona vide. Važno je znati da disleksija nije problem s vidom. Isto tako, na umu treba imati da ona sa sobom često povlači i teškoće s drugim aspektima učenja. To su problemi s čitanjem s razumijevanjem,pozornošću i hiperaktivnošću (ADHD), pravopisom, pisanjem (disgrafija) i računanjem (diskalkulija). Također, iako utječe na učenje, disleksija nije problem inteligencije. Djeca-disleksičari jednako su pametna kao i njihovi vršnjaci. Unatoč disleksiji, mnogi su slavni glumci, glazbenici, poduzetnici i političari ostvarili uspješne karijere.

Kako se disleksija manifestira, odnosno kako je možemo prepoznati kod školske djece?

-Disleksija ne pogađa sve oboljele u jednakoj mjeri. Zbog toga se simptomi mogu razlikovati od djeteta do djeteta. Općenito se radi o problemima s preciznošću i tečnošću pri čitanju, ali mogu se pojaviti teškoće s računanjem i pisanjem. Ključni znak je problem s dekodiranjem riječi.To je sposobnost sparivanja slova sa zvukovima, odnosno glasovima, koja nam pomaže da čitamo i razumijemo riječi. Jedan od razloga zašto djeca imaju teškoće s dekodiranjem jest taj da se često bore s osnovnom jezičnom vještinom koju zovemo fonemska svjesnost. Radi se o sposobnosti prepoznavanja i razlikovanja pojedinih zvukova u riječima. Problemi s ovom vještinom mogu se pojaviti i prije škole, no kod neke djece se disleksija manifestira kasnije, kada na red dođu složenije discipline. Potencijalni znak disleksije je kada dijete izbjegava čitanje naglas.

Evo nekoliko primjera znakova i simptoma disleksije u različitim životnim razdobljima: predškolsko razdoblje - problem s prepoznavanjem rime, s neizgovaranjem početnog glasa riječi, s učenjem novih riječi, s prepoznavanjem i sparivanjem slova i glasova; osnovna škola - problem s neizgovaranjem srednjeg glasa iz riječi ili kombiniranjem zvukova kako bi se stvorila riječ, neprepoznavanje najčešćih riječi, zaboravljanje novonaučenih riječi, problem s matematičkim zadacima s riječima, često ponovno čitanje rečenica i ulomaka, čitanje na razini nižoj od one na kojoj se izražava; srednja škola - ispuštanje manjih riječi pri čitanju naglas, čitanje na razini nižoj od očekivane, preferiranje pitanja s višestrukim izborom odgovora.

Disleksija ne utječe samo na učenje. Ona može utjecati i na svakodnevne vještine i aktivnosti, a među njima su i socijalna interakcija, pamćenje i nošenje sa stresom.

Smatrate li da su učitelji dovoljno pripremljeni za rad s djecom koja pokazuju teškoće čitanja i pisanja? Kako se ti učenici, prema primjerima iz prakse, snalaze u redovitom školskom sustavu?

-U postupku usvajanja vještina čitanja i pisanja, kao i cjelokupnog nastavnog gradiva, koje se uglavnom temelji na ovim vještinama, za učenike s disleksijom ključno je diferencirano poučavanje. Učiteljeva sposobnost da poučava ove učenike, kako bi u punom opsegu savladali nastavni program, pod utjecajem je njegovih znanja, uvjerenja i stavova.

U dosadašnjem radu, mogu reći da učitelji iskazuju teškoće u prepoznavanju disleksije kod učenika te se procjenjuju neadekvatno i nedovoljno pripremljenima za rad s učenicima s disleksijom radi nedostatne edukacije tijekom inicijalnog obrazovanja i kontinuiranog profesionalnog razvoja.

Uloga učitelja je u školovanju svakog djeteta od velike važnosti.Za djecu s disleksijom, ne samo da je ulogaučitelja važna u njihovu obrazovanju, već ponekad i presudna u kvaliteti školovanja, ali istvaranju samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. Kasna procjena idijagnoza često rezultira frustracijom djeteta, što može dovesti do niskog samopoštovanja i izolacije.

Vještine učitelja u radu s djecom s raznim teškoćama učenja određenesu njihovim znanjem o teškoćama, kao ipotrebom za dodatnim educiranjem te boljim programomškolovanja. Osim razumijevanja same teškoće, veliku u ulogu u stvaranju pozitivneslike o sebi imaju i podržavajuća obitelj te dobri vršnjački odnosi. Pokazalose da disleksija negativno utječe na učenikove odnose s drugima, bilo s obitelji ili vršnjacima. Zbog svojih teškoća, djeca s disleksijom mogu lako postati meta zadirkivanja i zlostavljanja.

Brojni su disleksičari završili fakultete i ostvarili zavidne karijere. Je li im disleksija, na neki način, pomogla na putu ka životnim ostvarenjima?

-Mnoge osobe koje su u svojim profesionalnim životima postigle zamjetne karijere imale su disleksiju. Među njima nalaze se znameniti umjetnici, znanstvenici, sportaši, političari, čak i vrlo plodni pisci. Mnogi od njih ostavili su nam svjedočanstva o svojim teškoćama, o problemima u školovanju, nerazumijevanju okoline. Njihovi primjeri ohrabrenje su za svaku mladu osobu s disleksijom, ali i za roditelje djece s disleksijom. Oni pokazuju da disleksija nije trajna kočnica u intelektualnom napretku, već teškoća s kojom se može uspješno raditi i zadovoljno živjeti.

Po Vašem mišljenju, trebaju li osobe s disleksijom ostvarivati neka posebna prava u obrazovanju?

-Smatram da osobe s disleksijom trebaju imati posebna prava u obrazovanju, jer se, nažalost, kasnije prepozna teškoća koju imaju i s kojom se sami „bore“ i nailaze na razne probleme. Osobe s disleksijom često su vrlo kreativne i imaju poseban način razmišljanja. Uz pravu podršku, mogu postati uspješni i ostvariti svoje pune potencijale.

Je li razina svjesnosti opće populacije o disleksiji na razini na kojoj bi trebala biti?

-Nažalost, razina svjesnosti opće populacije nije na razini na kojoj bi trebala biti. Među populacijom ne postoji precizna slika o tome što je uistinu disleksija i na koji način se manifestira kod pojedinih osoba. Ako postoji niska razina svjesnosti o ovoj tematici, može negativno utjecati na intervenciju i pravilan način podrške osoba s disleksijom, u smislu usporavanja cijelog procesa – od otkrivanja pa sve do dijagnoze i odgovarajućeg tretmana.

Logoped kao stručnjak ima veliku ulogu u usmjeravanju osoba s disleksijom, ali i u širenju informacija o poremećaju među općom populacijom.Poželjno jeeducirati djecu već od rane dobi (vrtića, škole) o disleksiji i drugim poremećajima zato što će pozitivnije stavove i veću razinu znanja steći već odmalena, ali i zato što je sve veća vjerojatnost da će biti smješteni u grupu/razred s nekim od djece s disleksijom.

S obzirom na to da su se mediji pokazali kao moćno sredstvo podizanja razine svijesti o disleksiji, bilo bi korisnopodići takav način širenja informacija na višu razinu, gdje bi se pridavala još veća pažnja disleksiji i ostalim teškoćama učenja.