Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru i arhijerejski zamjenik episkopa zahumsko-hercegovačkog, protojerej-stavrofor, Radivoje Krulj oprostio se prošli vikend na svetoj arhijerejskoj liturgiji u Staroj crkvi od svojih vjernika i od Mostara.

Bili su to izuzetno dirljivi trenutci koji svjedoče o tome koliko je Krulj volio Mostar i koliko je Mostar volio njega. Dan prije, dok smo radili intervju za Top Portal, zajedno smo prošetali od Saborne crkve, preko Starog grada do Rondoa. Svaki drugi čovjek se pozdravio s njim  žaleći što odlazi iz Mostara.

Krulj je s obitelji u Mostar došao prije petnaest godina. Saborna crkva Svete Trojice tada je bila u gomili kamena, a srpska zajednica razorena u svakom smislu. Krulj je prebrao skoro svaki kamen. Danas, kada odlazi, građevinski radovi su završeni, Saborna crkva se izdigla nad Mostarom, postavljeni su prozori, a prije nekoliko dana i ulazna vrata. Bio je to ogroman i težak posao. Uz crkvu se zidala i razorena zajednica, a Crkvena općina Mostar s Kruljem na čelu bila je pokretač i obnovitelj ne samo duhovnog, već i kulturnog života zajednice, kao i bilo čega vezanog za Srbe u Mostaru.

Ono što je posebno obilježilo njegovu službu u Mostaru je međureligijski dijalog i građenje mostova među vjerskim zajednicama i ljudima. Na konstatacije ljudi da će njegovo ime biti upisano u povijesti Mostara i Srpske pravoslavne crkve u Hercegovini, Krulj kaže da se valja upisati u Carstvo nebesko. U intervjuu govori o odlasku, novoj službi i svojih petnaestak godina u Mostaru.

Nakon skoro šesnaest godina provedenih u Mostaru, gdje ste bili starješina Saborne crkve Svete Trojice, odlazite iz Mostara. Možete li nam, prije svega, kazati koji su razlozi i gdje nastavljate svoj život i službu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?

-Uvijek sam slijedio više srce i osjećaje negoli razum. Naravno, uključivao sam i razum u velike i prelomne odluke u svom životu, životu moje obitelji i zajednice u kojoj sam živio i služio. Osjećam da se završila jedna etapa života. Ne znam šta me čeka u jednoj zemlji i društvu kao što je Njemačka, ali sam se u nekoliko navrata uvjerio da su tamo veće mogućnosti za djecu i njihovo školovanje. Supruga i ja imamo šestoro djece. Nikada nijednom od njih nismo pružali ništa mimo drugih, niti u jednoj prilici, niti u jednom mjestu, od škole, sportskog ili nekog drugog kolektiva… učili smo ih i učimo ih da se svojim radom, zalaganjem i znanjem izbore za prilike koje im se nude. Bojim se da je u ovakvom društvu kao što je naše – to vrlo teško. To je jedini razlog naše odluke da dignemo sidro iz ovog prelijepog grada. Hvala našim episkopima koji su na našu molbu pozitivno odgovorili. Naš odlazak nikako ne znači da odustajemo od borbe za bolje, pravednije i uređenije društvo i sistem vrijednosti u ovoj prelijepoj i prebogatoj zemlji. Svakako, to će biti drugi način i borba iz druge perspektive. Mi sada nismo baš dobar primjer jer odlazimo, ali šta je – tu je. To je naša odluka.

Prije 15 godina došli ste u Mostar, Saborna crkva tada je bila u gomili kamena, a srpska zajednica razorena u svakom smislu. Odnosi među narodima bili su također još uvijek jako narušeni. Možete li se prisjetiti toga vremena u Mostaru?

-U Mostaru smo služili u dva navrata i iz dvije različite perspektive. Prvo služenje je bilo neposredno poslije ovog nesretnog rata, trajalo je nepune dvije godine, od 1999. do 2001. godine, kada sam opsluživao Mostar i cijelu Dolinu Neretve, i to iz Trebinja i Nevesinja. Bilo je to vrijeme masovnijeg povratka, kolektivnih centara i nezainteresiranosti zvaničnih vlasti Republike Srpske za povratak srpskog stanovništva na njegova vjekovna ognjišta. Doslovno je tada naš narod u Mostaru bio između čekića i nakovnja, nepoželjan i kriv vlastima oba entiteta. Jednima što napuštaju jedan entitet, a drugima što dolaze u njihov entitet i njihov životni prostor. Slava Bogu, i to se prebrodilo i značajan broj obitelji se vratio na svoja vjekovna ognjišta. Oni su istinski heroji. Drugo naše služenje u Mostaru odvijalo se posljednjih petnaest godina. Moja obitelj i ja imali smo čast da budemo djelići priče o obnovi i dizanju iz pepela pravoslavne zajednice u Mostaru i u Dolini Neretve. Molitve, odlučnost i neustrašivost vladike Atanasija za ovaj narod i ovaj prostor, koji on nije ostavio ni u najtežim ratnim danima (sjetimo se samo njegovih posjeta Mostaru i Dolini usred ratnih dejstava); vizija, osjećaj i širokogrudost vladike Grigorija ne samo za pravoslavnu zajednicu nego i za svakog čovjeka na ovom prostoru; obnova i život u manastiru Žitomisliću igumana Danila i njegovog bratstva – sve su to bili čvrsti i dobri temelji za obnovu u kojoj smo i mi učestvovali. Slava Bogu, rezultati nisu loši. Jevanđelje nas uči da se ne osvrćemo unazad, nego da gledamo naprijed kako i šta raditi, kako najbolje služiti Bogu i čovjeku.

Obnova Saborne crkve bila je ogroman posao, crkva je sada izidana. Kako se radilo i gradilo, koliko je bilo teško?

-Bilo je dosta iskušenja i problema. Slava dragom Bogu, sve se nekako prevazišlo i uspjeli smo Mostaru vratiti jedan od njegovih simbola. Mene posebno raduje što se tokom gradnje nijednom majstoru ili radniku nije desila ni najmanja povreda. Također je važno da tokom gradnje nije bilo nikakvih incidenata na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, a možda je i najvažnije to što su u obnovi sudjelovali ljudi svih vjera i nacija. Veoma je važno napomenuti da je ovo do sada samo jedna etapa obnove. Predstoje još dvije etape, a to su uređenje enterijera i uređenje partera, tako da vladici Dimitriju i ocu Dušku sa suradnicima predstoji teži i kompleksniji izazov u odnosu na prethodne episkope i sveštenike.

Vi niste bili samo svećenik, već ste aktivno radili i na obnovi kulturnog života i inače obnovi zajednice, bili ste inicijator i pokretač obnove „Gusala“, „Prosvjete“, i još mnogih stvari vezanih za srpsku zajednicu. Što sve ostavljate iza sebe u tom smislu?

-Lako je biti inicijator. Mnogo je teže biti realizator. Hvala Bogu na suradnicima, sutrudnicima i supatnicima pa smo značajan broj ideja i inicijativa realizirali. „Gusle“ i „Prosvjeta“ su danas zaista respektabilna društva u Mostaru, koja nose značajne projekte i postižu dobre rezultate. Posebno sam ponosan na projekat Prosvjetine stipendije, oko kojeg se u proteklih šest godina okupila značajna grupa ljudi – dobrotvora i stipendista. Da naša mala zajednica i „Prosvjeta“, kao jedno malo društvo, tokom posljednjih šest godina, u ovom vremenu i u ovim okolnostima, podijeli preko 350 stipendija i prikupi skoro 200.000 eura – to nije mala stvar. Tu je svakako i vrijedna ekipa našeg humanitarnog društva „Dobrotvor“, koja je vrijedna pažnje, pohvale i podrške jer radi jedan plemenit i uzvišen posao.

Kada je bilo najteže i šta je bilo najteže?

-Najteže je kada ljudi, a naročito djeca i omladina, stradaju i pate. Teško mi je bilo kada bismo obustavili radove na Sabornoj crkvi, a uvijek je to bilo zbog nedostatka financijskih sredstava. Težak je bio period kada su mnogi, zamislite apsurda, nama osporavali Aleksu Šantića i njegove pjesničke večeri. Slava Bogu, zahvaljujući podršci mnogih čestitih ljudi i institucija, ali i našoj strpljivosti i ustrajnosti, izvojevali smo značajnu pobjedu i izdali smo monografiju o Šantićevim večerima poezije.

Odakle ste crpili toliku energiju?

-Ne znam odakle vam ta konstatacija za „toliku energiju“. Uopće nisam zadovoljan svojom energijom i radom u sveštenosluženju. Ako i ima nešto damara u meni i mom služenju, isključivo sam ga tražio i tražim ga i dalje u Hristu Gospodu i Njegovom Jevanđelju.

Vi ste poznati i kao čovjek koji je uradio mnogo na izgradnji mira i međuljudskih odnosa u Mostaru. Kako je tekao taj proces i šta su najupečatljiviji momenti?

-Mislim da je to nešto najnormalnije i nešto što je tako prirodno i ljudski. Proces teče od onoga „dobar dan“ i „kako ste“, pa nadalje do bratskih odnosa punih međusobnog povjerenja i uvažavanja. Možda mogu, kao upečatljiv, izdvojiti primjer da je jedan naš komšija musliman proteklih godina gradnje Saborne crkve otvorio račun u jednoj obližnjoj prodavnici kako bi radnici na crkvi mogli svakodnevno uzimati hranu i piće na njegov račun.

Zbog međureligijskog dijaloga i suradnje s drugim vjerskim zajednicama i narodima nerijetko ste bili meta žestokih kritika od strane određenih krugova?

-Da, nažalost, bilo je i takvih stvari. Oprostite mi, ali takve devijacije ovog puta ne bih komentirao.

Koliko ste upoznali ljudi i stekli prijatelja kao svećenik u Mostaru?

-Milijun.

Upoznali ste skoro cijeli Mostar, znate ga – što bi se reklo – u dušu. Kakav je Mostar bio kada ste došli, kakav je danas? Ima li nade za ovaj grad?

-Mostar je uvijek lijep i topao. Njegova blaga klima i dobri ljudi su uvijek resurs, a naročito danas. Ima nade, naravno, naročito kada sudbinu i budućnost Mostara budu kreirali oni koji u njemu žive, a ne visoke politike i političari koji kroz Mostar samo prolaze i ne poznaju ga uopće, niti se trude da ga upoznaju i razumiju.

Što ćete ponijeti u lijepom sjećanju iz Mostara?

-Dobre ljude.

Vaš odlazak iz Mostara nije lijepa vijest nikome, posebno ne pravoslavcima, Srbima u Mostaru. Šta im možete poručiti kao neko tko je baš volio i poznavao ovaj grad?

-I dalje ću voljeti ovaj grad i vjerujem da ću se iz druge perspektive i u drugačijim okolnostima boriti za njegov napredak, te tako – nadam se – dati doprinos. Nije pošteno, niti moralno da prilikom odlaska dajem savjete i pouke, ali bih ipak jedno poručio, a to je da treba da se borimo sa svojim sujetama i da gradimo jedinstvo i mostove bratske ljubavi, poštovanja i uvažavanja.