Piše: V. Hlavaček

Jedan dokumentarni film, snimljen u produkciji Udruženja za kulturnu i medijsku dekontaminaciju, naslovljen kao ’Testament jednom vremenu’, pobudio je veliko zanimanje na mnoštvu festivala na kojima je prikazan, uglavnom kao jedan od najboljih uradaka, po ocjenama publike I kritike. Ogromnu pozornost izaziva već sama činjenica da su sudionici filma veterani tri sukobljene vojske u proteklom ratu, okupljeni u Udrugu “Pravi požar”, koja ima sjedište u Derventi.

-Prvi kontakt s udruženjem Pravi požar iz Dervente smo ostvarili na jednoj od radionica na kojoj su se veterani pripremali, u suradnji s psiholozima, za javne nastupe i rad s mladima. Iako nismo snimali tih prvih dana, film je tu počeo za nas. Slušali smo ispovijesti koje su nas tjerale da razmišljamo, da već u početku vidimo što je to  što želimo da ispričamo kroz film, kaže nam jedan od autora, Mirza Ajnadžić, i domeće:

-Sam rad na filmu je iznova otvarao nove priče koje bismo željeli pripovijedati. Nažalost mnoge od njih nismo uspjeli ’uklopiti’. Nekako smatramo da je, ne samo u kontekstu ratnih veterana s kojima smo radili nego i svih drugih koji možda nikada nisu pripovijedali o svojim iskustvima, ali i šire javnosti koja ne spada u ovu kategoriju, toliko toga još uvijek oko nas što nas sa jedne strane definira, dok sa druge ostaje negdje u tišini. Mi sami, kao autori, Zoran Ćatić, Slađan Vujić i ja, imamo različite poglede na ratna događanja, različita sjećanja, razmišljanja  i posljedice i bilo je zanimljivo i intenzivno iskustvo slušati, pričati i na kraju producirati jednu ovakvu priču, zaključuje. 

Misija Udruge

-Udruženje ’Pravi požar’ radi na temama traume i PTSP-a i jedno smo specifično samostalno udruženje, koje ne pripada niti jednoj zvaničnoj organizaciji boraca/veterana u BiH. Udruženje „Pravi požar“ realizira programe za veterane koji su se borili u redovima Vojske Republike Srpske, Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane, žene, mlade…  U svom radu imamo podršku od Međunarodne organizacije za migracije (IOM), uz financijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), Misije OSCE u BiH i Fondacije Konrad Adenauer Stiftung. Neku značajniju podršku domaćih institucija i organizacija nismo imali, pojašnjava nam predsjednik Udruge Spasoje Kulaga.

Osvrćući se na povijest Udruge, prisjeća se kako je Osnivačka skupština održana 19. 8. 2011. godine u Derventi dok je proces registracije završen 21. 11. 2011. godine kod Ministarstva Pravde BiH. Saznajemo kako Udruženje “Pravi požar“ trenutno ima aktivno sedam obučenih veterana koji mogu pružati podršku svojim kolegama suborcima, koji imaju ratne traume.

Pored toga, u Udruzi djeluju stručni suradnici, psiholozi facilitatori (njih 8) i 30 obučenih veterana za provođenje KUVI programa u BiH,te Dijalog ratnih veterana i mladih, kako na nivou Republike Srpske, tako i na nivou cijele BiH. Udruženje „Pravi požar“ čine ratni veterani, suradnici veterani koji u suradnji sa stručnim licima i partnerima sudjeluju u realizaciji programa. Uz podršku stručnih osoba vrše se  edukacije za veterane, mlade i žene.

Kada je riječ o razlozima postojanja Udruge, presjednik Kulaga dodaje:

“Misija Udruženja je aktivno uključivanje ratnih veterana i članova njihovih obitelji u razvoj poslijeratnog društva, a ciljevi koji su definirani u Statutu su: pružanje podrške i savjeta ratnim veteranima, njihovim obiteljima i žrtvama koji imaju ratne traume i dijagnosticiran PTSP, u ostvarivanju i zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, pružanje psihosocijalne, pravne i ostalih vidova pomoći članovima Udruženja radi njihove reintegracije u društvo i poboljšavanje kvaliteta života; informiranje članova i javnosti o aktivnostima Udruženja, podizanje svijesti društva o položaju, problemima i potencijalima članova Udruženja, pomoć u izradi i implementaciji projekata iz oblasti zdravlja, socijalne inkluzije, demokratskih procesa, prevenciji nasilja, obrazovanja i edukacije… “

Gotovo nestvarno djeluju programi koje Udruga Pravi požar unatoč svemu provodi, uzimajući u obzir okruženje u kakvom živimo, sve mane društva, pogrešne poteze, nezdrave odnose među strankama i narodnim  vođama…

Programi

Što nam je o programima Udruženja rekao predsjednik Kulaga?

-Posebno smo ponosni na KUVI program: Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva, program Centra za ratnu traumu iz Novog Sada, koji naše udruženje implementira u Bosni i Hercegovini. Imamo iskustvo preko stotinu realiziranih radionica na kojim je prisustvovalo preko 2500 mladih i razgovaralo s veteranima uz podršku različitih partnerskih organizacija. Pitanja koja su mladi postavljali govore nam da mladi ljudi žele da čuju iskustva ratnih veterana iz BiH kako bi saznali više od samih sudionika o događajima koji su se dešavali tokom rata u BiH. Mladima se pruža prilika da po prvi put susretnu veterana „sa druge strane“ i da porazgovaraju s njim. To su posebni trenutci kada dolazimo do saznanja da su s druge strane također ljudi koji imaju svoje priče. Mladi sudionici radionice postavljaju pitanja sa ciljem da saznaju, razumiju i iz iskustava veterana nauče kako da sačuvaju mir. Mi iz Udruženja pružamo priliku susret za Dijalog kao način izgradnje mira. Veterani dobrovoljno sudjeluju u ovom programu, koriste svoje iskustvo da doprinesu boljem životu kako pojedinca tako i zajednice. Mi iz Udruženja smatramo poučeni dosadašnjim iskustvom da bi ovakve radionice trebali organizirati u školama i da postanu dio obrazovnog sistema. Ovaj projekt realiziramo  zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji provodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz financijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

Značajno je naglasiti da u ovom programu mladi ljudi čuju iskustva sudionika u ratu, običnih ljudi. Čuju njihove priče kako im je bilo živjeti prije rata, kako su otišli u rat, šta su tamo doživjeli i kako žive s posljedicama rata”.

Ispovijest Franje Blaževića

-Ja sam bio kao i svako drugo dijete iz Posavine, rođen u siromašnoj pobožnoj obitelji, kao sedmo od osmero djece. Većina žitelja posavskog kraja mojih godina nakon završetka školovanja išla je u vojsku i nakon toga trbuhom za kruhom, pa kud ih noge odnesu. Nekako sam svoju budućnost vidio u Austriji gdje su moja starija braća već počeli da se snalaze. Tako sam i ja tamo nakon služenja JNA odradio jednu sezonu. Pred početak rata u BiH, rat je već trajao u Hrvatskoj i nekako se osjećalo da bi se sukob mogao prenijeti i kod nas. Moj pokojni rođak me je zamolio da se uključim u rezervni sastav policije jer je to bio jedini način da se posjeduje oružje, da  na legalan način budem dio neke legalne oružane formacije, i tako sve do tridesetog travnja 1992. Tu noć bio sam na dužnosti, kada su u Brčkom srušeni mostovi prema Republici Hrvatskoj i to je i zvanični datum kada počinje rat u Brčkom. Tada iz policije izlazim, postajem vojnik pripadnik 108 HVO Brigade. U ratu sam prošao kao bos po trnju. Moje selo je nadomak Brčkog na strateškoj poziciji na uzvisini iznad grada, mjesto gdje je koridor bio najuži a koridor je značio život za stanovnike Krajine, Banja Luke, Knina…, a nama pakao jer smo bili konstantno pod pritiskom da se taj koridor proširi. Uz to je kroz selo prolazio dalekovod koji je iste povezivao sa strujom prema Ugljeviku i dalje prema Srbiji. Kao vojnik i mještanin nisam morao ići na druga ratišta - imao sam rat kod svoje kuće. Mjesto za življenje je bilo užasno,t o je bilo jedno od najlošijih mjesta za življenje u ratu, logistički najudaljenije za snadbijevanje hranom i ratnim materijalom, struje je bilo iz akumulatora, hrane je bilo što proizvedemo i nešto malo humanitarne pomoći: šećer, kava, cigarete, benzin - sve je bilo  nezamislivo skupo.

Kad svemu tome dodate brutalni rat, iz koga u grob otpratite prijatelje, rođake, svojim očima gledam kako mi  se imovina raspada, kako mi selo gori i ruši se, kada nebrojeno puta gledam smrti u oči, budem tri puta ranjen, iz rata izađem zajedno sa svojim suborcima kao prava olupina od čovjeka. Na kraju rata - razvojačen, prepušten svojoj sudbini i da se snalazim kako znam i umijem … Tako sam prošao i izašao iz rata.

U KUVI ulazim kada me Spasoje poziva na jednoj radionici o PTSP-u da se pridružim skupini veterana koja ima za cilj ispričati svoja ratna iskustva mladima. Poziv sam prihvatio, ali s velikom rezervom, jer sam tada imao dosta skeptično, suzdržano mišljenje o nevladinim organizacijama, njihovom načinu rada i ciljevima. No već na prvom seminaru na Vlašiću sam se pozitivno iznenadio, samom pripremom seminara s radnim materijalom i predavačima. Prezentacija projekta bila je kvalitetna, sve je bilo uredno, točno, sve po planu rada, bio sam zadovoljan viđenim. Seminar nije bio dosadan, naprotiv - PTSP ratna trauma i njene posljedice koja nam je predstavljena  već prije je bila bliska materija i predmet moga zanimanja. Predavanje i multimedijalna prezentacija, praktične vježbe su me držale budnim i stvorile želju za više saznanja. Tu želju su ponajviše probudili izvrsni predavači tj. stručnjaci iz tog područja - psiholozi, psihoterapeuti. Bili su jasni, stručni predavači i konkretni u odgovorima na moja i na pitanja drugih sudionika seminara, te same kolege veterani  koji su jako zanimljiva miješana skupina odasvud, iz svih krajeva BiH, svatko sa svojom životnom pričom i motivacijom da sudjeluje u radu. Tako sam zagrizao i ušao u sve to, pa sam se posvetio da dam svoj doprinos projektu. Dalje je išlo sve puno lakše jer sam dosta brzo shvatio smisao i suštinu i samu bit projekta koja se  lako uklopila u moje stavove i svjetonazor. Kako se projekt razvijao i išao dalje, znanje se proširivalo, dobivao sam odgovore na brojna pitanja  koja sam postavljao sam sebi..., na svoje ponašanje i na ponašanje svojih ratnih prijatelja koji su doživjeli ratnu traumu. Za to vrijeme stvorila su se ne samo poznanstva nego i prijateljstva, što je kasnije davalo još motivacije, energije na već ionako pozitivan stav o samom projektu.

 Centar za ratnu traumu iz Novog Sada je jedinstven projekt u cijelom svijetu - nešto sam slično samo čitao u  Južnoj Africi: rad sa žrtvama aparthejda, njihovo suočavanje s prošlošću…  CZRT Novi Sad prezentirali su svoj rad nama veteranima. Dobio sam sliku cijeloga projekta i smisla sudjelovanja u njemu, iako je nekada bilo trenutaka kada mi je bilo teško jer sam i sam morao ispričati svoju ratnu tj. životnu priču. Ponovno se prisjetiti svega toga, svoje životne priče i ostalih sudionika, ispričati teška životna iskustva. Kasnije sam stekao osjećaj olakšanja, kada svoje iskustvo podijeliš s drugima i kada čuješ iskustva drugih veterana rata. Nekako shvatim da nisam prošao najgore u ratu i da ima drugih koji su prošli puno gore s puno većim posljedicama.

 S mladima je neophodno razgovarati o ratu, naprosto jer ljudi o ratu, posebno mladi, tek formirane ličnosti, imaju skoro pa idiličnu sliku rata…, zbog filmova propagadnog materijala i video igrica, oni u sebi stvaraju  skoro pa pozitivan a ne negativan stav o ratu, za razliku od onoga kakav je u stvarnosti. Tu onda mi nastupamo sa svojim autentičnim ratnim iskustvima koja su stvarna i čuju se od stvarnih osoba koje stoje tu ispred njih, kojima na kraju dijaloga mogu postaviti svako pitanje koje ih zanima.

 PTSP… o njemu sam mislio da to mene nije dotaklo iz razloga što sam ispred sebe često gledao ekstremne slučajeve ratne traume gdje su bivši vojnici doslovce odlijepili,  više nisu bili funkcionalni za normalan život, gdje se njihov život odvijao u alkoholizmu i svim drugim porocima, čiji je život nerijetko završavao suicidom.

Takvu sam imao predstavu o PTSP-u dok nisam i sam počeo zanimati  se i čitati ali tek kada sam se susreo s terapeutima i odslušao predavanja, vidio sam koliko je i mene sve to zakačilo.

 Danas sam oženjen, otac troje djece u mirovini, bavim se poljoprivredom…, volim ribolov, sudjelujem sa svojim psom u potragama za nestalim osobama. U udruzi HVIDRA sudjelujem u radu u zaštiti prava invalida rata pripadnika HVO-a. Aktivan sam u invalidskom sportu.

 Poruka na kraju, od  mene kao vjernika i bivšeg vojnika, danas oca:

Svako jutro molite Boga da vas rat zaobiđe  - vas i vašu obitelj, a navečer mu zahvalite što ga niste taj dan doživjeli.

Edin Ramulić - Prijedor 

-Do rata sam bio nezaposlen, živjeli smo na selu ali nismo posjedovali zemlju, u obitelji nitko nije radio jer je prestala s radom i tvornica keramike u kojoj je otac bio zaposlen, tako da nisam mogao nastaviti školovanje nakon srednje škole. Odbio sam mobilizaciju 1991. godine jer su vojne obaveznike slali na ratište u Hrvatsku. Nisam pristupio ni lokalnoj Teritorijalnoj obrani koja je bila lojalna vlastima u Sarajevu. Bio sam pacifista ali su vojnici VRS došli pred moju kuću, odveli mi oca i starijeg brata u logor kojeg su smjestili u tvornicu Keraterm, gdje je otac nekad radio, tamo su ubijeni ili nestali, ne samo oni nego i drugi rođaci, susjedi, školski drugovi, prijatelji, skoro sav muški svijet koji sam poznavao do rata. Završio sam u drugom logoru - Trnopolje, jer sam izgledao mlađi nego što jesam, a imao sam 21 godinu tada. Čim sam se dokopao slobodne teritorije u srednjoj Bosni, dobrovoljno sam se mobilizirao u Armiju RBiH i tamo ostao do kraja rata. U ratu sam stekao dobre prijatelje, onakve kakve ti samo rat može dati, ali i uzeti- većina ih je izginula, a među njima i najbolji prijatelj kojeg sam imao. Teško sam ranjen u predjelu glave i vrata i ratni vojni sam invalid. Iz rata sam izišao samo sa bolnim iskustvom, niti kutiju šibica nisam posjedovao. Zgarište mog oca je ostalo pod kontrolom vojske i policije čiji pripadnici su ga ubili, kuću lagano obnavljam ali još nisam ni blizu završetka. Posmrtne ostatke brata Enesa nikada nisam pronašao. Spasoje Kulaga mi je predložio da se uključim u taj program i prođem seminar. Rado sam pristao jer mi se svidjela ideja da ću imati priliku da razgovaram s mladim ljudima o ratu. Kulagu sam poznavao od ranije, s nekih veteranskih susreta na kojima smo zajedno  prisustvovali i cijenio sam to što radi s udruženjem Pravi požar, CZRT sam znao također od ranije ali do ovog programa nisam imao direktan kontak s njima. Jedino što mogu reći je da je šteta što takvih centara nema više, da barem svaki malo veći grad u zemljama nastalim raspadom bivše Yu ima takav centar. Potrebe su velike a podrške nigdje. Rat je jedna veoma teška i pogrešna stvar, pogotovo kada se desi u životu mladog čovjeka kakav sam i sam bio u to vrijeme. Mislim da mi, koji smo zgađeni ratom, a nismo mogli, umjeli ili htjeli pobjeći od njega, možemo utjecati na te mlade, da u svojim životima urade sve da do rata ne dođe i da njihov izbor ne bude puška.

Iako nisam nikada bio podvrgnut nekom liječenju ili sam tražio stručnu pomoć, ipak mogu priznati da duboko u sebi nosim brojne traume koje nikad nisu prerađene do kraja. Zapravo, ta trauma zbog gubitka najdražih ljudi, kako onih po logorima, tako i onih sa kojima sam se zajedno borio, nije  mi dopustila da odem iz zemlje i da se ikad prestanem baviti stvarima koje imaju dirketnu vezu sa ratom, traganjem za nestalim osobama, pravima civilnih žrtava rata, progonom lica koja su činila ratne zločine i izgradnjom kulture sjećanja, neopterećene nacijom i politikom.

Danas sam ponajviše mirovni aktivist i aktivist na polju ljudskih prava. Vodim Fondaciju za izgradnju kulture sjećanja u Prijedoru . Cilj nam je da ljude u zajednici na ispravan način suočimo sa posljedicama rata, sa činjenicom da zbog rata i dalje neki ljudi pate i da se sjećamo nedužnih žrtava te da ne slavimo one koji su činili zločine ili svojim postupcima uskraćivali ljudima prava i nanosili im tešku bol. Samohrani sam otac i nemam stalno zaposlenje niti stalno mjesto boravka, niti bilo kakvu nepokretnu imovinu.

Moje neprijateljstvo prema ljudima koji su bili na drugim stranama je završeno u trenutku kada je potpisan mir, od tada tražim načina da se povežem sa ljudima koji su imali drugačije sudbine i izbore od mene. Tako sam se našao i među veteranima različitih vojski, i nekako se osjećam tu najviše kao svoj među svojima, bez obzira što smo u ratu bili neprijatelji jedni drugima. Naravno, u taj krug se ne ubrajaju oni koji su na bilo koji način  iskoristili moć koju im daje uniforma i puška, i upotrijebili je protiv nezaštićenih i nedužnih i onih koji ti više ne predstavljaju opasnost, ako su zarobljeni.

GORAN Mičija – Brod

-Rođen sam u listopadu 1975. godine u Slavonskom Brodu, osnovnu i srednju školu završio u Bosanskom Brodu, do početka rata bio aktivan u KUD-u i nogometu… Intenzivno sam razmišljao kad završim školovanje posvetiti se onom što sam tad najviše volio, a to je kuharstvo. Sa 17 godina me na kućnom pragu zatiče rat 1992. godine, kada prekidam srednju školu, sudjelujem u ratnim dejstvima kao maloljetnik sve do veljače 1994. Godine, kada sam ranjen. Od posljedica ranjavanja ostao sam bez dijela noge i RVI sa invaliditetom 80 %.
Poslije dugogodišnjeg oporavka završavam srednju školu i počinjem raditi u rafineriji nafte u Brodu sve do 2010. godine kad sam dobio otkaz, jer privatnicima ne trebaju RVI, potom nakon kratke pauze počinjem raditi u lovačkom udruženju u Brodu gdje sam i dan danas u aktivnom radnom odnosu. Inače sam aktivan u više nevladinih organizacija volonterski, gdje dajem svoj maksimum. U KUVI program sam se uključio na poziv predsjednika udruženja Pravi požar Spasoja Kulage te prošao obuku i aktivno sudjelujem u Dijalozima veterani i mladi. Kroz dijaloge želim da mladi čuju naše priče, jer tko bolje može opisati događaj od onoga tko je i sudionik u istom. Želim poručiti mladima da rat nije ono što sam ja na samom početku rata mislio da jest (odeš u rat, budeš jedno vrijeme, potom se vratiš kući bez ikakvih posljedica), mnogo je gore, strašnije i iz rata se ne vraćaju svi. Želim mladima poručiti ukoliko budu u prilici da je uvjek bolje pregovarati i razgovarati o svemu jer nasilje nikad ne završi bez posljedica.
Program udruženja Pravi požar, CZRT Novi Sad, te KUVI dijalozi su nešto što je po mom mišljenju izuzetna prilika za mlade da čuju istinite priče direktnih sudionika u sukobu. Grupe za podršku veteran - sudionika rata su nešto što svakom veteranu koji sudjeluje u programu grupa za podršku i poslije svih nedaća preživjelih u ratnim i dešavanjma poslije rata, pogotovo osobama koje boluju od PTSP izuzetno pomaže da prebrode sve nedaća kroz razgovor u grupi, kao i svi ostali programi koje udruženje Pravi požar realizira na prostoru BiH.