U maticu rođenih crkve svetoga Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek upisao je, pod rednim brojem 70, da je Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića i majke Katarine (rođene Pejić) rođen 9. listopada 1892. godine u Travniku ulica Zenjak br. 13. 

Prema raspoloživim podacima, Andrić je u Travniku rođen slučajno. Njegova majka došla je u posjet obitelji Ivana Antunovića u Zenjak i tamo se porodila. Prijatelj Andrićeva oca Tadija Antunović (brat Ivanov) upisan je kao Andrićev krsni kum. Kuću Antunovićevih kupio je 1940. mjesni trgovac Pero Zec. Skupština općine Travnik otkupila je kuću 1970. U njoj se danas nalazi piščev Memorijalni muzej. Po drugoj verziji Andrić je rođen u selu Dolac kod Travnika, odakle je bila njegova majka. Dileme o mjestu njegova rođenja ostale su sve do danas. Za sebe je kasnije napisao kako nema sumnje da je Hrvat po rodu, a na pitanju je li „hrvatski“ pisac, nije htio odgovarati niti se smatrao pozvani rješavati taj problem.

Antun Andrić rano je napustio svoju obitelj, umro je u 33. godini od tuberkuloze kad mu je sin imao nepunih šest godina. Ivo Andrić često je kasnije govorio o majci, a oca je spominjao tek usput. Smrću Ive Andrića 1975. godine ugasila se obitelj. Suočena s besparicom, Andrićeva majka Katarina već 1894. godine daje malog Ivu na čuvanje u Višegrad kod muževljeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovcsika. 

Život

Tetak je došao u Bosnu iz Poljske nakon okupacije i radio je kao narednik u pograničnoj žandarmeriji. Obrazovan, podučavao je Andrića njemačkom jeziku. U Višegradu je Hrvata bilo vrlo malo, a katolička zajednica sastojala se isključivo od došljaka. Tu Andrić uči govoriti, čitati i pisati. Nedjeljom ga tetka vodi na misu. Osnovnu školu završava u Višegradu te se vraća majci u Sarajevo da bi tamo 1903. upisao Veliku gimnaziju. Gimnaziju završava u Sarajevu, dobivši stipendiju Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u visini od 200 kruna godišnje i s majkom, koja radi kao tkalja u tvornici ćilima, živi u iznajmljenoj kući na Bistriku. 

HKD „Napredak“ osnovano je tek godinu prije upravo kako bi se hrvatskim učenicima i studentima iz siromašnih obitelji omogućilo daljnje školovanje ili studij. Andrić je bio slab đak i imao je dosta izostanaka. Išao je na popravni u drugom, petom i šestom razredu, a čak je i ponavljao godinu zbog slabe ocjene iz matematike. Od 1909./1910. materinski jezik predavao mu je dr. Tugomir Alaupović koji je u Ivi Andriću prepoznao talent. Tugomir Alaupović, koji i sam potječe iz okolice Travnika, često je pomagao Andriću.

Činjenica da je Andrić bio Napretkov stipendist nije nebitna i nije zanemariva. Upravo Napretkova stipendija omogućuje Andriću, kao prvom u svojoj obitelji, odlazak na studij i afirmiranje u studentskoj sredini Zagreba 1912. godine. Ta je godina ključna za početak Andrićeva društvenog i socijalno-političkog afirmiranja. 

Iste godine sudjelovao je na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu na kojima je spaljena mađarska zastava i došlo do krvavih sukoba s policijom. Nadalje, izgubio je dotadašnju stipendiju jer je podržao učenike koji su sudjelovali u demonstracijama, maturirao je pri sarajevskoj Gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u iznosu od 600 kruna, otputovao u Zagreb u listopadu 1912. godine i upisuje se na Mudroslovni fakultetu Franje Josipa I. Budući da je upravo u gimnaziji bio slab iz prirodoslovnih predmeta (školske 1909./1910. čak je i ponavljao razred zbog negativne ocjene iz matematike), vjerojatno je upisao taj studij jer je samo za njega mogao dobiti stipendiju. Prema pojedinim svjedočenjima, Andrić je u Zagrebu u krugovima nacionalističke omladine dočekan s velikim simpatijama. Andrić je također studirao filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, a završava nauke doktoratom u Grazu 1923. godine.

A hrvatska književnica Julijana Matanović uz njegovo školovanje i Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ napisala je na facebook stranici 2024. 

„Što bi bilo da je 'Napredak' odustao od njega nakon što je išao na popravni u drugom, petom i šestom razredu, kada je i ponavljao godinu zbog nedovoljne ocjene iz matematike. I uostalom, što bi bilo da mu materinski jezik nije predavao dr. Tugomil Alaupović koji je u Ivi Andriću prepoznao darovita učenika. Bi li 1919. uopće napustio Zagreb i prešao u državnu službu u Beograd? Je li njegov izbor na kojem se bruse polemička pera i oštre neupućeni jezici, bio izbor čovjeka ili prostora? I zaboravljamo li, kad nam je to potrebno, da je svojoj prijateljici, prerano preminuloj zagrebačkoj violinistici Evgeniji Gojmerac, napisao kako „Hrvatsku voli nesretno i stalno“.

Još za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andrić se istakao kao jugoslavenski nacionalist, pa je zbog toga bio i uhićen. Budući da se u Hrvatskoj sve više širilo antijugoslavensko raspoloženje, Andrić u zagrebačkim „Novostima“ 8. studenoga 1918. godine  objavljuje članak  pod naslovom Nezvani neka šute u kojem se obrušava na protivnike ujedinjenja i stvaranja unitarne jugoslavenske države. 

Nakon proglašenja i stvaranja 1. prosinca 1918. godine u Beogradu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pod regentom Aleksandrom Karađorđevićem, u Zagrebu je već 5. prosinca došlo do prosvjeda na kojima je zahtjevana hrvatska republika. Pobuna je ugušena u krvi, kojom prilikom je ubijeno 13, a  ranjeno 17 ljudi (prosinačke žrtve). O svojim nadama ali i iznevjerenim očekivanjima nakon ujedinjenja Andrić je progovorio kasnije: „Mi mladi bili smo nepomirljivi protivnici Austro-Ugarske, ali za ujedinjenje južnih Slavena. Mi smo s oduševljenjem dočekali kraj rata i stvaranje jugoslavenske zajednice. Ali, ubrzo nas je zahvatilo ohlađenje, jer to nije bila zajednica kakvu smo mi želeli i očekivali, i jer su mnogi naši ideali bili iznevereni..“ 

Početkom listopada 1919. Andrić zauvijek napušta Zagreb, a poslije Prvog svjetskog rata ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka Drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Andrić je godinama radio u diplomaciji, a 1939. godine kruna diplomatske karijere bilo je veleposlaničko mjesto u Berlinu, u središtu Trećeg Reicha.

Dekretom od 28. ožujka 1939. Andrić je stupio na svoju najodgovorniju diplomatsku dužnost. U nazočnosti ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa 19. travnja predaje vjerodajnice njemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon službenog ceremonijala održan je i prijam na kojem je Hitler bio domaćin. Kancelar je s Andrićem ljubazno razgovarao o unapređenju njemačko-jugoslavenskih veza u znanosti i kulturi. Andrić je nakon prijma održao konferenciju za tisak, a sutradan je poslao obavijest u Beograd o prvom sastanku s najvišim njemačkim dužnosnicima. 

Nakon puča u Beogradu i protunjemačkih demonstracija Hitler je dao naredbu o pripremi agresije na Jugoslaviju: Za nadnevak napada utvrđen je 6. travnja 1941., kada je i bombardiran Beograd. Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju i prekida diplomatskih veza, Andrić je obaviješten da je nazočnost diplomatskog osoblja u jugoslavenskom poslanstvu nepoželjna. Andrića je, nakon povratka u Jugoslaviju, u Beogradu kratko vrijeme ispitivao Gestapo, ali je odmah pušten na slobodu. Zbog njegova hrvatskog podrijetla, predložili su mu preseljenje u Zagreb, ali Andrić je taj prijedlog odbio. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru.

Inače, fotografija na kojoj se vidi Andrić prilikom jugoslavenskog pristupanja Paktu praktično je nestala iz javnosti. Kako u svojoj knjizi U požaru svjetova piše njemački novinar Michael Martens, Andrić je 1951. godine od Milovana Đilasa tražio da se na jednoj izložbi u Beogradu izreže njegov lik s fotografije, što mu je i udovoljeno. U mnogim knjigama Andrić se spominje na  fotografiji iz 1941. godine, ali u njima nema te fotografije. U Vojno-industrijskom arhivu u Beogradu postoji fotografija trenutka potpisivanja Pakta u Beču. Na njoj se vidi dvadesetak muškaraca, a u posljednjem redu jedno je slobodno mjesto. Jedna glava kao da je retuširana, a negativ slike se ne može pronaći.

Nobelovac

Martens piše kako se Andrić nakon Drugog svjetskog rata s Nijemcima neće pomiriti nikada više, kako to pokazuju brojne bilješke. Naime, Andrić nakon rata tjednima putuje brojnim europskim zemljama, Kinom, Sovjetskim Savezom, ali na njemačko tlo više nikada neće stupiti. Odbio je sve ponude za predstavljanje knjiga i pozive da preuzme priznanja u Austriji i Njemačkoj. U bilješkama je ostavio svoje mišljenje o Nijemcima.

„Nemci i Nemačka“, piše 1946., „to je najveća muka mog života… to je problem od kojeg će bolovati cela Evropa još sto pedeset godina. Pa ni tada mu ne vidim rešenje. Bez mržnje ili želje za osvetom zbog onog što je pretrpio od Nijemaca i zbog njih, pita se: Kako će ovi Nemci naći svoje mesto ljudima i 'na ljudskim poslovima'? I kada?... Oni su po rođenju i po vaspitanju u zabludi; oni bi hteli da ih svi ostali ljudi vole i poštuju, i u isto vreme da ih slušaju i da ih se boje. Sve uče i sve bi hteli da znaju, a ne vide ni to da onaj ko ne postupa s ljudima kao s ljudima prestaje da bude čovek.“

Poslije rata Andrić kao pisac izbija u vrhove jugoslavenske književnosti. Ivo Andrić je počeo pisati još prije Prvog svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni u omladinskim listovima i časopisima, kao što su Hrvatski đak, Bosanska vila itd., izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. 

Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom knjige Ex Ponto u Zagrebu 1918. Iza nje se redaju djela: Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje o Njegošu, Goyi itd. Poslije Drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se, pored starih i već objavljenih, sukcesivno pojavljuju nove. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se nije zadovoljavao isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, historijskim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetničkim najboljim djelom.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 10. prosinca 1961. na svečanosti u Stockholmu, a cijeli iznos nagrade poklonio je iz dva dijela knjižničnom fondu Bosne i Hercegovine. U obrazloženju Odbora stoji da je nagrađen za „epsku snagu“ kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje. Primajući Nobelovu nagradu za književnost, Andrić je u prigodnom govoru O priči i pričanju posebno istaknuo etičku dimenziju naracije: bez obzira na to opisuje li sadašnjost ili prošlost, ili se zalijeće u budućnost, pripovjedač mora u svom poslu biti slobodan, no zato mora snositi moralnu odgovornost za ono što priča.

U službi čovjeka

Pisac Ivan Lovrenović kazao je da je Andrić u simboličnom poretku još i prije Nobelove nagrade zauzimao visoko mjesto, no da ga je ovo najprestižnije priznanje ne samo učvrstilo na toj poziciji nego i ostavilo samoga na vrhu te ljestvice.

Andrić je čitavo svoje djelo stavio u službu čovjeka, humanosti, dijaloga među ljudima i kulturama. Njegovo pripovjedačko umijeće omogućuje nama, čitateljima, produljivanje iluzije života i trajanja, zavaravanje straha pred ponorima egzistencije, snalaženje u turbulentnim vremenima i na ovim poviješću zasićenim prostorima. Veličanstvena, čudesna pripovjedačka  građevina koju je skladnim, kao iz kamena isklesanim riječima godinama gradio Ivo Andrić, prispodobiva  je mostovima koje je gotovo opsesivno opisivao: stvaralac je fizički nestao, ali je ostalo njegovo djelo kao simbol savladavanja kaotičnih sila i otpora ljudskoj ograničenosti, zapisao je, između ostalog, akademik Krešimir Nemec u Večernjem listu u njihovom projektu predstavljanja jedinog književnog nobelovca u Hrvata. Andrić je umro je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu, gdje je i pokopan u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Nakon njegove smrti počela je bitka za njegovo umjetničko naslijeđe. Još uvijek se vodi spor oko toga tko ima pravo biti nositelj autorskih prava Ive Andrića.

U Napretkovu kulturnom centru u Zagrebu otvoren je u ožujku 2015. godine i Kutak nobelovca Ive Andrića i knjižnica sa svim do sada prikupljenim naslovima, s naglaskom na prva izdanja.

Na otvaranju Kutka nazočila je skupina veleposlanika iz zemalja u kojima je Andrić boravio te predstavnici visokih hrvatskih političkih i kulturnih ustanova. Akademik Krešimir Nemec tom je prigodom podsjetio kako Andriću neki Hrvati zamjeraju njegovo jugoslavenstvo, ali ti isti, kako je rekao, pritom zaboravljaju da je jugoslavenstvo hrvatski proizvod, koji su Srbi samo prihvatili.

Gol i bos te kao podstanar odlazi iz Zagreba u Beograd, napomenuo je dodavši kako se tada stvorila država za koju se borio pa je Andrić, što nije ništa čudno, samo malo naplatio svoju ambiciju. Naglasio je kako ga je Hrvat Tugomir Alaupović doveo u Beograd, a drugi Hrvat Ante Trumbić mu pomogao ući u diplomaciju. Ustvrdio je kako je Andrić integralni pisac iz čijega djela nije potrebno ljuštiti nikakve slojeve, pa tako ni hrvatski sloj. Andrić pripada hrvatskoj književnoj tradiciji jer se oslanja na franjevačke kronike i hrvatsku modernu, ustvrdio je Nemec dodavši kako u hrvatskoj književnosti postoji cijela jedna Andrićeva škola pisanja.

Izložba

U povodu pedesete obljetnice smrti književnika i nobelovca Ive Andrića u Mostaru je 13. ožujka 2025. godine, u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva (HKD) „Napredak“ Glavna podružnica Mostar, HD HSK i Zbirke Sesar, otvorena veličanstvena izložba djela Ive Andrića iz Zbirke Sesar pod nazivom „Andrić i mi“. Impresivnu kolekciju Andrićevih djela iz Zbirke Sesar po prvi puta mostarskoj publici predstavio je i izložio prof.dr. Antonio Sesar. 

- Ideja je potakla u krugu prijatelja gdje smo se u jednom od razgovora dotaknuli Andrića, koji je napisao, između ostaloga, jedne od najljepših riječi o Mostaru, pa smo došli na ideju da organiziramo ovu izložbu. Ovdje se nalazi oko 400 različitih knjiga, zbornika i časopisa koje je i u kojima je Ivo Andrić objavljivao – rekao je Sesar.

Književnik, publicist i esejist Željko Ivanković urednik kataloga izložbe „Andrić i mi“ osvrnuo se na vrijednost ove izložbe, nazvavši je „kulturnim čudom u Mostaru“.

- Ono što pak Andrića obilježava i što nitko ne može osporiti ili zanijekati jest činjenica da je Andrić svjetski pisac, čije je cjelokupno djelo službu čovjeka, dijaloga među ljudima i kulturama te da kao takav pripada svima, a prvenstveno onima koji ga razumiju – kazao je predsjednik HKD Napredak Glavna podružnica Mostar Miroslav Landeka. 

 Moderator tog iznimnog kulturnog događaja bio je Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače koji je u katalogu za ovu izložbu istaknuo kako je u Mostaru najoriginalniji način obilježena 50. obljetnica Andrićeve smrti.

Nakladnik kataloga bio je HD HSK, urednik Željko Ivanković, a tekstovi su napisali Danijel Vidović, Miroslav Landeka, Antonio Sesar i Željko Ivanković. Grafičko oblikovanje kataloga uradio Marin Musa, a tisak Suton print.

Piše: Miroslav Landeka