Izetbegović, Džaferović, Lagumdžija, Bećirović, Turković zatrovali odnose s Hrvatskom i Srbijom
Paradoks
Bošnjaci zaštićeni u susjednim zemljama, ali “matica” BiH je u svađi sa Zagrebom, Beogradom, Podgoricom
Bošnjačke političke i intelektualne elite još se uvijek bave repovima nedavno održanog krnjeg svebošnjačkog okupljanja u Sarajevu pod dirigentskom palicom Elmedina Konakovića, lidera Naroda i pravde i šefa bh. diplomacije.
Bivši federalni premijer i predsjednik Sabora Islamske zajednice Edhem Bičakčić je pozdravio Konakovićevu inicijativu i izrazio žaljenje što to i ranije nisu pokrenuli Zlatko Lagumdžija i Bisera Turković.
Bičakćić ne smatra hendikepom da ministar vanjskih poslova naše države okuplja samo Bošnjake, jer smatra kako ne bi bilo sporno niti da neki Hrvat ili Srbin, s pozicije šefa diplomacije okuplja predstavnike svog naroda i da o njima brine u drugim zemljama.
S druge strane, desničarski orijentirani sveučilišni profesor Jahja Muhasilović smatra da bez SDA i čelnika Islamske zajednice panbošnjačko okupljanje nema verodostojnost.
Paranoične poruke
-Konaković kao organizator skupa je najodgovorniji za eliminaciju bošnjačke izborne volje. I da su na skup otišli oni koji čine reprezentativnu političku volju Bošnjaka to bi bio problem. Zašto u Sarajevu nisu bili reis IZ u BiH Husein ef. Kavazović i predsjedatelj Predsjedništva BiH Denis Bećirović kao reprezenti političke volje Bošnjaka? Nije slučajno da je najviši odziv na Konakovićev skup bio iz Sandžaka i Cazinske krajine. To je prostor na koji već dugo razne obavještajne službe, prvenstveno Srbije i Hrvatske, udaraju na političare koji dolaze iz Krajine i Sandžaka, tvrdi Muhasilović.
Još će zasigurno jedno vrijeme bošnjački prvaci trošiti energiju i sijati populizam, međutim neki egzaktni pokazatelji demantiraju njihove paranoične poruke o obespravljenosti Bošnjaka u zemljama jugoistočne Europe, točnije na prostoru bivše zajedničke države.
Raspadom te zajednice bitno je nagrižena homogenost bošnjačkog političkog kapaciteta, ali i dalje konzumiraju respektabilna ustavna i politička prava.
U Hrvatskoj je oko 30-tak tisuća Bošnjaka u statusu nacionalne manjine. Unatoč višegodišnjim trzavicama u odnosima između Hrvatske i BiH, položaj Bošnjaka-mulimana u “lijepoj našoj” je za primjer pa čak i europskoj zajednici.
Uostalom, to redovito ustvrde čelni ljudi Islamske zajednice u Zagrebu. Druga je stvar što Bošnjaci nisu i parlamentarna stranka u Hrvatskoj. To što ih nema u Saboru velikim dijelom je i njihova krivica jer je njihovo biračko tijelo rasparčano na više političkih stranaka.
U Skupštini Srbije Bošnjaci imaju pet ili šest zastupnika. Bili bi snažniji da su više kompaktni, naročito u Sandžaku. U toj regiji SDA Sulejmana Ugljanina djeluje gotovo separatistički o čemu govori i davno usvojena Deklaracija o pripajanju Sandžaka matici BiH.
I Islamska zajednica u Srbiji je podijeljena. Ali generalno, Bošnjaci imaju zajamčena ustavna prava u Srbiji. Slično je i u Crnoj Gori. Bošnjaci već godinama svojim glasovima odlučuju o sastavu crnogorske vlasti.
U Sjevernoj Makedoniji su Bošnjaci ustavotvorni narod. Odavno je poznato da radnici bošnjačke nacionalnosti masovno odlaze na posao u Sloveniju. U “deželi” živi veliki broj Bošnjaka i oni u toj europskoj zemlji imaju sva ustavna i druga prava.
U čemu je onda problem, otkuda tolika galama o ugroženosti Bošnjaka u zemljama bivše države?
Trovači odnosa
Jedan od mogućih odgovora je da Bošnjacima možda pripada i više od onoga što ada uživaju. Naravno, uvijek može biti bolje i ugodnije, ali Bošnjaci na ovim prostorima žive čudni paradoks.
Naime, oni se u zemljama svog sadašnjeg prebivališta grčevito bore za svoja prava i svojim političkim i umnim kapacitetima doprinose boljitku državne zajednice u kojoj ive. Međutim, država BiH, dakle zamišljena matica koja brine o sunarodnjacima u susjedstvu, godinama ima vrlo iskvarene odnose sa susjednim zemljama, poglavito sa Srbijom i Hrvatskom, a nakon dolaska “prosrpske” vlasti i odnosi s Crnom Gorom su dobrano zahladili.
Poanta je u tome što su prepoznatljivi krivci za trovanje odnosa i na bošnjačkoj strani. U eri vladavine SDA Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića, Zlatka Lagumdžije, Bisere Turković, a danas Denisa Bećirovića odnosi sa Zagrebom i Beogradom su na najnižoj razini, zapravo službena komunikacija i ne postoji.
Čelnici Trojke na čelu s Elmedinom Konakovićem, pokušavaju zaživjeti dijalog na korist i Bošnjacima, ali se suočavaju s podmetanjem klipova. Svaki, čak i neformalni susret s Vučićem ili Plenkovićem je osuđen kao nacionala izdaja. Konaković je za sarajevske nacionaliste i na desnom i na lijevom spektru jedan dan sluga Zagreba, a već sutradan Beograda.
Nepobitni je dojam da jedino SDA i Islamska zajednica imaju legitimaciju predstavljanja Bošnjaka pa i predvođenje političkog projekta “panbošnjaštva”. Napokon, tko god okupljao Bošnjake mora biti svjestan značaja dobrih odnosa između naroda u BiH, a potom i sa susjednim državama. J. S.