Nedavna, kontroverzna, posjeta srpskog 'poglavice' Milorada Dodika Zagrebu totalno je razjarila sarajevski 'patriotski' prostor kojim suvereno upravlja bošnjački 'poglavica' Bakir Izetbegović.

Osporen je susret s predsjednikom i premijerom susjedne 'Lijepe naše', formalno zato što je zaobiđen predsjedatelj Predsjedništva Šefik Džaferović, a onako zloćudno se spočitava čelnicima Hrvatske što su primili čovjeka s američke 'crne liste', negatora države BiH, lidera koji podržava ratne zločince, često vrijeđa Bošnjake, Hrvate i Hrvatsku. 

Nije samo Čović kriv

Sarajevskom minderu se ne sviđa što su Milanović i Plenković pojasnili kako   su razgovarali s legitimno izabranim liderom jednog konstitutivnog naroda te da će to činiti i u budućnosti pa tako, primjerice, neće zvati u Zagreb Željka  Komšića, jer njega nisu izabrali Hrvati i on u Predsjedništvu samo “parazitira”   na račun najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda.

Na margini se sastanak u Hrvatskoj suludo smješta u kontekst nekakvog   velikog, povijesnog pomirenja Hrvata i Srba, što se u predvečerje lokalnih izbora vješto populistički zloupotrebljava za širenje strahova i homogeniziranje Bošnjaka. 

Rijetko se mogu čuti ili pročitati staloženi i racionalni komentari i analize. Zapravo, upadljiva je ta nevjerojatna doza paranoje, opsjednutosti Dodikom i “srpsko-hrvatskom” zavjerom, ali i izostanak trunke principijelnog propitivanja uloge Bakira Izetbegovića u kreiranju vrlo složenih i osjetljivih odnosa između naroda i institucija u BiH, majoriziranje i za sustavno političko teroriziranje   najmalobrojnijeg naroda.  

Kao prvo, u ovom trenutku je ključno i najteže političko pitanje, sukob između Bošnjaka i Hrvata, odnosno između Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića. 

Oni su nacionalne vođe izabrane da rješavaju sporna pitanja, ali to desetljećima ne žele ili ne znaju uraditi. Ta dva, povijesno prijateljska, naroda su toliko obavijena strahovima i svjesno zadojena neslućenom mržnjom, za što odgovornost snose dvije najjače bošnjačke i hrvatske stranke i njihovi lideri.

Krivica nije samo na Draganu Čoviću nego i na Bakiru Izetbegoviću.   

Ruganje Hrvatima usred Zagreba

Neshvatljivo je I neopravdano da se bošnjački nacionalni izbornik nije potrudio da pune dvije godine od parlamentarnih izbora nije posjetio Hrvatsku metropolu ili ugostio čelnike prijateljske države, pa makar to bio i predsjednik Sabora Gordan Jandroković.  I sada kada u Zagreb sleti “omraženi secesionista” Milorad Dodik političko Sarajevo se povampiri. 

Dodikova posjeta se glorificira kao što se nepotrebno i neargumentirano plasiraju teze o naklonjenosti MIlanovića i Plenkovića režimu Milorada Dodika i ignoriranja službenog Sarajeva.

Ako se malo dublje zagrebe ispod površine objavljenih zaključaka na prvu se vidi da su čelnici Hrvatske neskriveno zabrinuti za opstrukcije oko izmjena Izbornog zakona,  ali su s Dodikom  vrlo konkretno izdogovarali neka infrastrukturna pitanja koja se naročito tiču izmiještanja trase autocesta kroz RS, što je u biti briga za povratnike u manjem entitetu. 

U tom smislu ostaje “smrtni grijeh” Dragana Čovića činjenica da se u tim razgovorima u  Zagrebu nije, barem to nije javno rečeno, razgovaralo o identičnim preinakama Izbornog zakona kako bi Hrvati u RS-u sebi sami birali, recimo,  potpredsjednika entiteta. 

Nije se smjelo dopustiti da se Dodik ruga Hrvatima i usred“bijelog Zagreba” ironično poručuje kako Hrvati nemaju nikakvih problema u RS-u i da oni čak i vole MIlorada Dodika.  

Ne žele ili ne znaju

U poplavi zajapurenih reagiranja i analiza stidljivo se mogu pročitati i neki briljantni i popločani komentari uglednih sarajevskih intelektualaca poput odvažnog profesora Envera Kazaza.

Govoreći o široj dimenziji ove posjete, Kazaz je upozorio da je Dodik već odavno saveznik predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića u Bosni i Hercegovini te da Hrvatska očigledno u savezu s Dodikom pokušava riješiti hrvatsko-bošnjački sukob, kako se on često zove u javnosti, a ustvari je sukob HDZ-a BiH i SDA  oko takozvanog hrvatskog pitanja u BiH, tj. oko majorizacije Hrvata na izborima.

-Ono što mene brine je nemogućnost da Čović i Izetbegović postignu dogovor o izmjenama Izbornog zakona i to je najvažnije političko pitanje u BiH, praktički je to rješenje konflikta u Federaciji BiH, koja je u krizi vlasti, ekonomskoj krizi i stanju stalnog sukoba između HDZ-a i SDA, kaže Kazaz i inteligentno ističe da bi Hrvatska morala na tom pitanju postaviti svoju regionalnu politiku, ali ne tako da je isključivo za rješenja koja joj predlaže Čović, jer ta rješenja umnogome oštećuju prava Hrvata u BiH, nego da s bošnjačkom i hrvatskom etnopolitikom, odnosno institucijama BiH, traga za rješenjima koja su najbolja za Hrvate u BiH.

Ali kako doći do približavanja kada Čović ultimativno zahtijeva izmjene Izbornog zakona i paralizira formiranje nove federalne Vlade dok mu Izetbegović uzvraća ucjenom da nema Izbornog zakona dok se ne provedu rezultati izbora.

I što je još strašnije, Bakir Izetbegović više ne krije prijeti kako će, ako Čović nastavi s ucjenama, Bošnjaci birati Hrvatima, ne samo člana Predsjedništva nego i Dom naroda u FBiH. 

-Domovi naroda ne mogu imati istu ulogu i snagu kao zastupnički domovi. Narodi u BiH imaju pravo biti zastupljeni. Imaju pravo štititi vitalni nacionalni interes i to je sve. Njihovi predstavnici nemaju pravo rušiti bez obrazloženja sve što zastupnički domovi usvoje, a to se u FBiH pretvorilo u teror manjine nad većinom'.

Bošnjački poglavica se postavlja kao sultan koji će Hrvatima, ako zasluže, podariti “Ahdnamu”, Izborni zakon.   

Ništa novo

Za bivšu šeficu hrvatske  diplomacije  Vesnu Pusić  nije iznenađenje što je  Čović  organizirao Dodikovu  posjetu Zagrebu jer njih dvojica godinama  ozbiljno surađuju. 

-To nije problem osim ako se radi o suradnji koja isključuje najveći narod u BiH - a to su Bošnjaci i ako ide na štetu BiH. Budući da imamo loša iskustva iz prošlosti, mislim da nije neobično da takav postupak izaziva oprez u najmanju ruku, odnosno upozorava da se tu nešto događa što ne bi bilo najbolje niti za naše odnose niti za BiH. Ne slažem se često s Bakirom Izetbegovićem, ali u ovom slučaju se slažem, izjavila je Pusić.

Nije dobro kada se vjerski poglavari petljaju u politiku i međudržavne odnose, međutim poglavar Islamske zajednice u BIH reis Husein Kavazović je u svojim porukama u svezi s iluzijom o hrvatsko-srpskom pomirenju, kao pravi vjernik pozdravio takve eventualne procese uz razumljiv oprez, ali ne i preventivnu paranoju.  

-Nadamo se da su svi narodi, kao i politički i vjerski lideri na području Balkana, sazreli za okretanje nove stranice u historiji naših naroda. Pozdravljamo i činjenicu da prvi glasovi u smjeru pomirenja dolaze iz Srbije i Hrvatske, kao dvije najveće zemlje bivše Jugoslavije i najodgovornije za sve što se dešavalo devedesetih, naročito u Bosni i Hercegovini. Povijest nas uči da, kad god su se dvije strane dogovarale na račun treće, sve je kretalo naopako za svaku stranu, i dvije koje se dogovaraju, i treću koja se nije uzimala u obzir'.  

Odgovor svim razumnim, neopterećenim i proeuropskim političarima i glasačima u BiH odaslala je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.

-Budućnost cijele regije je u EU. Mi dijelimo istu povijest, dijelimo istu sudbinu. Zapadni Balkan je dio Europe i nije samo usputna stanica na ‘Putu svile’. Uskoro ćemo predstaviti ekonomski paket oporavka za Zapadni Balkan koji će biti fokusiran na regionalne investicije teške nekoliko  milijardi eura'.

-Europska unija bi što bržim prihvaćanjem novih članica s Balkana spriječila buduće ratove i prekrajanja granica na europskom kontinentu.

Ujedinjena Europa je milenijumski pothvat koji današnja generacija mora  završiti  kako bi Europa postala veliki, svjetski igrač u ekonomskom smislu. U političkom smislu, taj koncept isključuje bilo kakvu mogućnost da dođe do novog rata u Europi, smatra Stjepan Mesić, bivši stanovnik Pantovčaka.

U međuvremenu kako vrijeme odmiče, SDA sve nervoznije nastoji zakrpiti brod koji pušta na sve strane, dok 'kapetan' Bakir Izetbegović sada već i osobno sve otvorenije prijeti oponentima i u prve redove istura ekstremne likove koji bi valjda već i pojavom trebali nekog zastrašiti.

U toj politici spletkarenja i “milostinje” malo ima prostora za povijesne dogovore i državne iskorake. J. S.