Japanska korporacija namjerava revolucionirati svemirska putovanja svemirskim dizalom vrijednim 100 milijardi dolara, obećavajući brži i jeftiniji pristup Zemljinoj orbiti do 2050. unatoč značajnim izazovima.

Zamislite kabel koji se proteže od Zemlje do svemira, sposoban dignuti nas u Zemljinu orbitu i lansirati nas prema drugim planetima neviđenim brzinama. Taj koncept, poznat kao svemirski lift, postaje sve popularniji među znanstvenicima koji procjenjuju da bi mogao smanjiti vrijeme putovanja do Marsa s više mjeseci na samo nekoliko tjedana.

Iako ta ideja nije nova, izgradnja svemirskog dizala predstavlja ogromne inženjerske izazove i brojne druge prepreke. Nedavno su se, međutim, u Japanu pojavile ozbiljne ambicije za njegovom izgradnjom

Obayashi Corporation, japanska tvrtka poznata po izgradnji Tokyo Skytreeja, objavila je 2012. godine svoju namjeru izgradnje svemirskog dizala. Prema njihovom izvješću, izgradnja projekta vrijednog 100 milijardi dolara započet će do 2025. godine, s potencijalnim puštanjem u pogon do 2050. godine.

Yoji Ishikawa iz Obayashijeva odjela za stvaranje buduće tehnologije, za Business Insider je govorio o napretku tog projekta. Iako izgradnja vjerojatno neće započeti prema planu sljedeće godine, tvrtka je aktivno uključena u istraživanje i razvoj, grubi dizajn, izgradnju partnerstva i promociju, otkrio je Ishikawa.

Postoji puno skepticizma u pogledu izvedivosti takve strukture. To je bila pomalo šašava ideja. Ipak, postoje neki ljudi koji su pravi znanstvenici i koji se stvarno slažu s ovim te stvarno žele to ostvariti, komentirao je Christian Johnson, koji je napisao izvješće o svemirskim dizalima za časopis Journal of Science Policy & Governance.

Rakete su skup sport
Lansiranja raketa su notorno skupa, što pokazuje NASA-ina procjena od 4,1 milijarde dolara po misiji na mjesec Artemis. Raketna jednadžba naglašava to pitanje troškova, jer teško gorivo potrebno za svemirska putovanja zahtijeva još više goriva, stvarajući tako vrlo skup začarani krug. Svemirsko dizalo bi to moglo zaobići korištenjem elektromagnetskih vozila, takozvanih penjača, za prebacivanje tereta u orbitu, napajanih daljinski preko solarne energije ili mikrovalova, eliminirajući potrebu za gorivom u svemirskim letjelicama.

Ishikawino izvješće pokazuje da bi to dizalo moglo smanjiti troškove prijevoza robe u svemir na 114 dolara po kilogramu, s drugim procjenama oko 554 dolara po kilogramu. To je znatno jeftinije od SpaceX-ovog Falcona 9, koji košta oko 2454 dolara po kilogramu. Osim cijene, dizalo nudi i druge prednosti, kao što je odsustvo rizika od eksplozije rakete i korištenje penjalica s nultom emisijom stakleničkih plinova. Putujući brzinom od 200 kilometara na sat, penjači bi bili sporiji i stabilniji od raketa, što bi pogodovalo transportu osjetljive opreme.

Što se materijala tiče - "Nismo tamo"
Unatoč obećanjima, izgradnja svemirskog dizala suočava se sa značajnim materijalnim izazovima. Kabel izrađen od tradicionalnih materijala poput čelika bio bi nepraktično debeo i težak. Ako ga pokušate izgraditi od čelika, trebat će vam više čelika nego što ga ima na Zemlji, objasnio je Johnson. Obayashijevo izvješće predlaže korištenje ugljikovih nanocijevi, koje su lakše i manje sklone pucanju pod naprezanjem. Međutim, trenutna tehnologija nanocijevi proizvodi ih samo na oko 60 centimetara duljine, što je daleko manje od potrebnih 35.200 kilometara za postizanje geosinkrone orbite.

Dakle, nismo tamo, rekao je Johnson o duljini nanocijevi, dodajući da bi razvoj potpuno novog materijala mogao biti neophodan.

Uz materijalna pitanja, drugi izazovi uključuju osjetljivost kabela na pucanje zbog ekstremne napetosti, udara groma i lošeg vremena. Lociranje baze na ekvatoru i u otvorenom oceanu moglo bi ublažiti neke rizike, ali uvodi druge logističke komplikacije. Johnson je naglasio važnost osiguravanja veze od potencijalnih terorističkih napada.

Financijska održivost projekta je još jedna briga. Bila bi potrebna brojna putovanja kako bi se nadoknadili troškovi izgradnje. Ishikawa je naglasio potrebu za partnerstvima u raznim industrijama kako bi se prevladale te prepreke, ističući da je prikupljanje tih sredstava vrlo bitno.

Pretjerani optimizam?
Uz procijenjeni rok izgradnje od 25 godina, početak rada do 2050. godine ostaje neizvjestan. Ishikawa je priznao da je datum 2050. godine uvijek bio uvjetovan tehnološkim napretkom. To nije naš cilj, niti obećanje, rekao je, ali datum svejedno ostaje.

Mislim da su te vremenske procjene optimistične, čak i pod pretpostavkom da se sutra dogodi znanstveni proboj, zaključio je Johnson, prenosi Zimo.