"Grad je samo naizgled podijeljen", kaže 67-godišnji Hidajet Čalkić dok čeka da u njegovu radnju u varošici u srednjoj Bosni uđe nova mušterija.

Iza izloga sa natpisom "gradska brijačnica", krije se trgovina u kojoj ovaj penzioner prodaje "trišće", kako u njegovom rodnom Gornjem Vakufu/Uskoplju nazivaju drvo za ogrjev.

Hidajetov rodni grad pretrpio je ogromna razaranja u bošnjačko-hrvatskim sukobima, tokom ratnih devedesetih u Bosni i Hercegovini.

Tri decenije poslije, stanovnici tog dvoimenog mjesta pokušavaju skinuti etiketu "grad slučaj", koju su dobili zbog međunacionalnih podjela kao naslijeđa rata.

"Sve je zajedničko, ako si normalan. Sreća, bio sam normalan i za rata, pa nemam oraha u džepu. Ko ih ima bojat' će se čitav život", uvjeren je.

Iseljavanje veći problem od podjela

Kao poprište žestokih borbi između pripadnika Hvratskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike BiH, grad je u ratu bio gotovo potpuno porušen.

Od prijeratnih 25.000 stanovnika, u općini danas živi 20-ak hiljada, pokazuje popis stanovništva iz 2013. godine.

Lokalna zajednica, pak, procjenjuje da u Gornjem Vakufu/Uskoplju ne stanuje više od 13.000 stanovnika.

Uz one koji su tokom rata pobjegli od stradanja, nikada se ne vrativši, mnogi grad i danas napuštaju tragajući za političkom i ekonomskom stabilnošću u zemljama Evropske unije.

Hidajet živi od penzije dok mu radnja služi za dodatnu zaradu. Vrećica sitno izrezanih drva, spremnih za potpalu, košta dvije marke, dok jedna litar rakije iz vlastite proizvodnje cijeni deset maraka.

Dok govori, ne skida osmijeh s lica, ali je na trenutak teško procijeniti da li je ironičan ili zaista uvjeren da dolazi bolje vrijeme za ovaj grad.

"Kupuju svi, možda, čak, Hrvati i više dolaze. Zadovoljan sam, jer ponovo imamo drugarstvo. Evo, možemo sad otići u jedan hrvatski kafić, pa da se uvjerite", govori on za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Većina stanovnika s kojima je RSE razgovarao nerado govore o ratu, politici i podjelama.

Priznaju da situacija u gradu nije sjajna, ali tvrde da život nije ništa bolji, a ni lošiji, u odnosu na druga mjesta u Bosni i Hercegovini.

Nekoliko stotina metara od Hidajetove trgovine, Borislav Nikolić ima fotografsku radnju i tvrdi da ključni problemi nisu podjele i nacionalna netrpeljivost, nego nedostatak posla i ljudi u gradu.

"Vidite kakva je ulica sad, nigdje nikoga. Nešto učenika, ali i to sve manje i manje. Ljudi odlaze, jer se boje za budućnost djece. A suživot je dobar. Ljudi rade jedni s drugim, prelaze s jedne na drugu stranu, izlaze i druže se", kaže on za RSE.

'Vaši i naši'

No, termini "mi i oni", "naši i vaši", mogu se čuti na svakom koraku i kao da su postali sastavni dio žargona i života tog grada.

Posjetitelje na ulazu u grad dočekuje putokaz na kome je latinicom i ćirilicom ispisan naziv Gornji Vakuf.

Drugi dio table sa natpisom Uskoplje, koji je međunarodna zajednica 2001. uvrstila u zvanični naziv, prekriven je naljepnicama.

Sve to je uvertira za neizbježnu priču i pitanja o posljedicama rata koja decenijama opterećuje život te male zajednice.

"Lijevo bošnjački Vakuf, desno hrvatsko Uskoplje". Tako bi mogao zvučati pozdrav dobrodošlice turističkog vodiča koji dočekuje strane goste, na ulazu u grad u blizini nekadašnje linije razgraničenja.

Raskrsnica ulica Fra Anđela Zvizdovića i Branka Mikulića i danas se smatra imaginarnom granicom koja grad dijeli na bošnjački i hrvatski dio.

U toj izmišljenoj turističkoj turi, organiziranoj za zaljubljenike u "ratni turziam", bizarni svjetski trend, gosti posjećuju nekadašnje ratne zone, tragajući za svjedočanstvima stradanja.

U gradiću na rijeci Vrbas turiste bi, tako, dočekali tragovi gelera na pojedinim kućama, kao podsjećanje na ratna razaranja.

Institucije koje su u ratu i nakon njega bile podijeljene, danas su ujedinjene, pa Bošnjaci i Hrvati imaju zajedničku općinu, dom zdravlja, policiju.

Vlast u općini godinama nakon rata dijele Stranka demokratske akcije, najveća bošnjačka politička partija u BiH, te Hrvatska demokratska zajednica BiH.

U načelničkoj fotelji već 15 godina je Sead Čaušević, iz redova SDA. Čaušević tvrdi da je etiketa "grad slučaj" neopravdana, jer smatra da Gornji Vakuf/Uskoplje može biti, čak, primjer za suživot i za adekvantnu zastupljenost dva naroda u institucijama i javnim poduzećima.

"Godinama smo okarakterisani kao neka 'crna rupa'. Mislimo da dolazi od zlonamjernih. Nema većih incidentata, ali u ovakvim sredinama sve dobije nacionalni predznak. Kad se djeca ispred škole potuku, uvijek je pitanje jesu li bili Bošnjaci ili Hrvati", ističe Čaušević.

Hrvati na katu, Bošnjaci na spratu

Djeca u Gornjem Vakufu/Uskoplju idu zajedno u vrtiće, no kasnije se razdvajaju, jer su škole i dalje podijeljene na bošnjačke i hrvatske.

Srednjoškolci nastavu pohađaju u zgradi koja radi po principu "dvije škole pod jednim krovom", što znači da su fizički razdvojeni i nastavu pohađaju po različitim nastavnim programima.

Za razliku od starijih sugrađana, mladi ne skrivaju da nose teret ratova koji su vođeni prije njihovog rođenja.

Osamnestogodišnja Merima Behrem, aktivistica u Omladinskom centru i učenica četvrtog razreda Srednje škole "Gornji Vakuf", objašnjava za RSE da mladi pokušavaju izgraditi srušene mostove.

No, kako kaže, to je teško postići unutar rigidnog sistema kome je mjerilo svega princip "mi i oni".

"Ne družimo se u školama. Mi ulazimo kasnije, a oni ranije. Sve je napravljeno, samo da se ne bismo susretali na ulaznim vratima", objašnjava Merima način školovanja u tom gradu.

Srednjoškolska zgrada ima odvojene ulaze, a učenici dviju škola, iako ne u isto vrijeme, dijele tek kabinete informatike i tjelesnog odgoja.

"Naša škola ima prvi kat i drugi sprat. Prvi kat pripada učenicima Hrvatima, a mi Bošnjaci smo gore. I nema odlazaka na gornji sprat i na donji kat", kaže Merima.

Druženje je sporadično i u školskom dvorištu, dok mladima roditelji nerijetko brane da izlaze u kafiće koji pripadaju "drugoj strani".

"Čudni su pogledi iz kojih se iščitava: 'Otkud ona s njom, ona je Hrvatica, ili Bošnjakinja’. Bilo je ponižavanja i ismijavanja ako neko ima prijateljicu s druge strane grada”, ističe Merima.

No, kaže da se situacija, zahvaljujući aktivizmu, polako mijenja.

"O ratu u školi nismo ništa učili i to je zabranjena tema. No, u druženju smo shvatili da roditelji s jedne strane grada pričaju jednu, a oni s druge strane grada drugu priču".

Sličnu priču ima i učenica Srednje škole Uskoplje (identitet poznat redakciji), koja nastavu pohađa po hrvatskom nastavnom planu i programu.

Ona smatra da rat, koji se vodio prije 30 godina, i dalje postoji u glavama pojedinaca.

"Ko god se druži sa osobama druge nacionalnosti bude ismijan. To traje već 30 godina, nije se promijenilo".

Učenici se, kako kaže, najviše druže u Omladinskom centru koje okuplja mlade aktiviste željne promjena.

"Kad smo se upoznali, shvatili smo da smo svi isti. Ne možete promijeniti mase, nego treba krenuti od pojedinca", kaže učenica srednje škole “Uskoplje”.

U obje srednje škole u Gornjem Vakufu/Uskoplju za RSE tvrde pak da im je postojeći sistem obrazovanja nametnula politika i da sami ništa ne mogu mijenjati.

No, imaju zamjerku zbog toga što mediji, kako kažu, zapostavljaju sve pozitivne aktivnosti i projekte u tim školama, te se godinama fokusiraju na podjele koje su "izlizane" teme.

'Pusti šta govore oni odozgo'

Radnim danima, ulice u Gornjem Vakufu/Uskoplju su gotovo puste. Dugačka glavna gradska ulica načičkana je trgovinama, krojačkim radnjama, te nekadašnjim buticima na čijim vratima su katanci.

Kao i u drugim manjim gradovima, dominiraju kafići koji su postali temelj lokalnih ekonomija u BiH.

Izgledom se izdvaja jedan koji svojim nazivom, pomalo pretenciozno, sugerira prolaznicima da danas urade sve što je u njihovoj moći, kako bi im sutra bilo bolje.

Pitoreskni "Carpe Diem" stanovnici s obje strane grada opisuju kao mjesto koje se izdiglo iznad nacionalnih podjela te goste razlikuju po književnom žanru koji preferiraju i muzici koju slušaju.

Za jednim od desetak stolova, udubljeni u razgovor sjede romanopisac i scenarista Josip Mlakić, dobitnik nekoliko nagrada za književnost, te umirovljena profesorica Jasminka Drino-Kirlić.

Dok se iz zvučnika širi hit engleskog rock banda Radiohead, razmjenjuju informacije o novostima u svijetu književnosti, predstavljanju novih knjiga, te prednostima i nedostacima Kindlea u odnosu na papirna izdanja.

Nerado mijenjaju temu i diskusiju preusmjeravaju na političku situaciju i poslijeratne međuetničke netrpeljivosti.

Na pitanje zašto se i 30 godina nakon rata etiketiraju kao žitelji "grada slučaja", uzvraćaju da je to greška u procjeni.

"Gradovi poput našeg jedine su multietničke sredine u BiH. Većinski gradovi, poput Sarajeva, diskriminiraju manjine. Ovdje su problem većinske sredine, a ne ovakve", kaže Mlakić.

Problem je, kako smatra, što mali gradovi nemaju vidljive mikro supkulture, koje bi prikazale i drugu stranu života u gradu.

"Da se sastaju ljudi sličnih interesa u filmu ili književnosti, a ne po ideološkom, političkom, nacionalnom ili nekom drugom ključu. Ovdje to nemamo, tu se sve svodi na par ljudi i to je problem tih malih sredina", ističe Mlakić.

Kaže i da u BiH postoje "tri kapilarno podijeljena društva", te da su u takvoj situaciji besmisleni i utopični stereotipi o bratstvu i jedinstvu.

"Govorimo o tome nekakvoj multietničenosti, a danas ljudi ulaze u 40. godine, a nemaju nikakvo iskustvo suživota, za razliku od moje i starijih generacija. Susreti su korektni, ali to je kao da sretneš nekog iz Zagreba ili Splita, nema tog nekog susjedskog sentimenta", kaže on.

Biti izdajnik

Mirovna aktivistica i umirovljena profesorica bosanskog jezika i književnosti, Jasminka Drino-Kirlić, ističe pak, kako zajednica nije uvijek blagonaklona kada je u pitanju prelazak u "drugi dio grada" ili u kafić na “njihovoj teritoriji".

"Bila sam okvalificirana kao neko ko je izdao ne znam ni ja šta. Šta je to temeljno izdato, ne znam. Osjetiš kako te zajednica u kojoj si drukčija briše, kao na kompjuteru da pritisneš tipku 'delete'", kaže ona.

Ova mirovna aktivistica dobitnica je nagrade "Lokalna heroina" za 2016. godinu, a 2018. godine i mirovne nagrade koju dodjeljuje organizacija "Mreža mira".

Kako kaže, zbog poslijeratnog "imidža" njenog grada, ljudi u drugim sredinama gledali su nerijetko u nju "kao na zombija".

"Kad kažem odakle dolazim, odmah su ti pitanja kako to izgleda. Nisam turistički vodič, trebaš doći i da osjetiš ljude. Pusti šta govore oni odozgo. To trebaš doći, da vidiš i da osjetiš”.

Opstanak u gradu poput Vakufa/Uskoplja vidi u stvaranju vlastitog svijeta. U autonomiji oslobođenoj utjecaja medija.

"Bit je da osvojiš prostor svoje slobode, pri čemu znaš gdje je granica i da nećeš ugroziti tuđu slobodu. Na tome treba raditi, a ne da i dalje samo pričamo o bratstvu i jedinstvu", kaže ona.

Na pitanja o budućnost svog grada, ali i države, dvoje zaljubljenika u književnost referiraju se na Mlakićev distopijski roman "O zlatu, ljudima i psima" iz 2020, koji, iako iskarikirano, upozorava na "najcrnji mogući scenarij".

Radnja tog romana smještena je u 2084. godinu, u kojoj je prostor Bosne i Hercegovine predstavljen apokaliptično, čvrstim granicama podijeljen na tri male teokratske države koje su staništa za tri naroda.

Radio Slobodna Europa