Nema cenzorskih komisija, ali ima uskraćivanja para

Povodom verbalnog napada na Seada Đulića od strane scenskog radnika Narodnog pozorišta Mostar, a nakon otkazivanja predstave “Oslobođeni Mostar“, Đulića i samog Zlatka Pakovića - autora čiji tekst nije odgovarao čelnicima Narodnog pozorišta, podržali su umjetnički rukovoditelji Narodnog pozorišta Sarajevo.

Cenzura

Učinili su to, naveli su, jer su osjećali obvezu i potrebu da se oglase kao građani, umjetnici i rukovoditelji pozorišta. Umjetnost je pokretačka snaga društva i kao takva ima obvezu da se bavi društvenim temama. Smatraju kako je neprihvatljivo da u umjetnosti postoje stvari koje se ne smiju otvarati i o kojima se ne smije govoriti.

Sloboda umjetnika pokazuje istinski stupanj slobode jednog društva. Suvremeno kazalište ima obvezu da se bavi različitim društvenim simptomima, da proizvodi znanja i kritičke analize, naročito inicijative koje su sasvim sigurno nužne borbe za istinu, pružajući otpor društvenim i socijalnim devijacijama.

- Posebno subvencionirana pozorišta imaju etičku i društvenu obvezu da ostanu mjesta ozbiljnog dijaloga između umjetnika i publike. U tom dijalogu može biti neslaganja, ali ne smije biti agresije i nasilja. Zabrinjavajuće je lako od ovakvog incidenta u Mostaru skliznuti u mrak političke i ideološke cenzure. Ukoliko se svaki pokušaj ušutkivanja umjetnosti ne prepozna i na njega ne reagira na vrijeme posljedice mogu biti trajne i nepopravljive. U povijesti pozorišta sloboda se osvajala, njegovala i čuvala, nije nam nikada bila data zauvijek. Umjetnici ne smiju pristati na političke pritiske, ucjene i agresivnost koju sve više prepoznajemo kao društvenu tendenciju kojoj se mora odlučno reći sa svih bosanskohercegovačkih pozornica da neće proći, poručeno je.

Nužan dijalog

Reakcija je prema riječima redatelja Dine Mustafića išla u smjeru koji je uznemirujući, a to je da se osjeća da su pojedine društvene tendencije da se politika želi agresivno nametnuti u sferi kulture i umjetnosti, točnije odlučivanja u istoj.

- Možda se to ne više ne radi kao nekad kada su se formirale cenzorske komisije i dolazili politički komesari. Sada se to radi suptilnije, pod navodnicima demokratičnije, a tako što se reduciraju proračuni, ne financiraju institucionalna kazališta zbog nekog projekta, naslova ili autora koji to treba da rade. O tomu najbolje mogu govoriti protagonosti, ali ono što nas kao umjetnike i građane i ljude koji pripadaju kazališnoj zajednici zanima je sfera principijelnosti, autonomnosti, slobode izražavanja i odlučivanja. Sloboda nam nije data zauvijek, moramo je njegovati, čuvati i kada osjetimo tendencije na njih moramo ukazivati i reagirati. Taj cjelokupni slučaj predstave u Mostaru može lako da isklizne u nešto što ne bi bilo poželjno na bh. scenama, a to je određena cenzura i određeni ideološki narativi, obrasci koji se tobože ne smiju dodirnuti. Povijest umjetnosti je ona umjetnost koja propituje, možda i neugodnim pitanjima, ali koja mora otvoriti prostor dijaloga između publike i umjetnika. Dok dijalog postoji, postojat će i demokratski ambijent u sklopu kojeg se umjetnici mogu osjećati sigurno i biti kreativni, poručio je Mustafić.

Predstava “Oslobođeni Mostar“ je, podsjećamo otkazana zbog teksta na koji nisu pristali svi koproducenti, a koji i prema tvrdnjama autora romana Dragana Markovine, nije sukladan onomu što se nalazi u samome romanu.

N. K.