Piše: Dragan Bradvica

Izbori nisu metoda kojom bi se utvrdila istina. Oni su metoda kojom bi se između proturječnih potreba različitih ljudi našao prijateljski kompromis. Ovo je stav izraelskog povjesničara i filozofa Yuval Noah Hararija koji je pokušao poručiti da se budućnost prave zapadne liberalne demokracije može osigurati samo tako da se istinu sačuva neovisnom o željama većine birača.

Stava je da se, ukoliko se želi zaštititi istina, bolje osloniti na dvije druge metode - prvo akademske institucije, mediji i pravosuđe koji raspolažu sa vlastitim internim mehanizmima kojima se mogu boriti protiv korupcije, korigirati predrasude i otkrivati greške; kao drugo postoje pojedine neovisne ustanove koje se na različite načine brinu za istinu. Sa njihovom pomoći gore navedene institucije mogu se međusobno ispitivati i korigirati.

Harari je apsolutno u pravu i na najjednostavniji mogući način briljantno je pojasnio činjenično stanje. Međutim, postavlja se pitanje – koga to danas uopće zanima istina? Ima li istina ikakvu vrijednost u 'post-truthdruštvo'? Sudeći prema posljednjem desetljeću društveno-političkog života u svijetu – nema.

'Post-truth društvo'

Oxfordski rječnik proglasio je izraz 'post-truth' (postčinjenično) za međunarodnu riječ 2016. godine i od tada se u javnosti vrlo često barata ovim pojmom. Najjednostavnije rečeno 'post-truth' označava okolnosti u kojima činjenice manje negoli emocije i osobna uvjerenja ljudi utječu na oblikovanje javnoga mnijenja. Dakle, moderan svijet.

U globalnom, digitalnom svijetu koji je za sobom vukao i mnoga dostignuća također je donio i čitav niz negativnosti – mediji su prepuni informacija, od kojih su mnoge 'fakenews' ali i dobro upućen pojedinac danas će teško 'razabrati' istinu od laži; globalizacija je od siromašnih pravila još siromašnije a od bogatih još bogatije (čini se kako će pandemija učiniti isto); jačala je sprega političko-korporacijsko-medijskih mogula koji su oblokavali svijet; obični čovjek je nikad izgubljenije…

Nažalost, u svemu tome izgubila se ona prava elita koja je dolazila na najznačajnije funkcije i donosila odluke, politika se sve više birokratizirala i zbog utjecaja raznoraznih igrača 'sa strane' oni najbolji se ne žele više uopće baviti politikom, a demokracija je ostala samo 'na papiru' jer se odluke više ne donose u demokratski izabranim tijelima nego u nekim drugim gemijima. Dugogodišnji hrvatski političar Vladimir Šeks je prije nekoliko godina jasno kazao: 'Politička moć u cijeloj Europi odvija se u neformalnim grupama gremija koje donose stvarne političke odluke koje se onda samo provode u parlamentu. Sumrak parlamentarne demokracije već je dugo u Europi'.

Očekivano, sve to je izazvalo revolt diljem svijeta i žitelji gotovo svih zemalja žele promjene i nešto novo. Nažalost, to novo je ispalo još gore od onoga što je bilo.

Radikalizam i populizam

Brojni nacionalni populisti, radikalni 'desničari' i 'ljevičari' preplavili su pogotovo zapadnoeuropske države i SAD bez ikakve politike i stava. Ali popularnost im neupitno raste pa čak i dobivaju izbore. Zašto? Pričaju ono što uši radnika izgubljenog u neoliberalnom svijetu koji je postao više nego surov žele čuti, bez obzira je li to istina ili ne. Socijaldemokracija je u slobodnom padu pa ih nitko drugi i nema štititi.

Pričaju i onima koji imaju jasno istaknutnacionalni i religijski identitet a koji već godinama nitko ne štiti s obzirom da je svijet išao tome da postane jedna velika multinacionalna kompanija kojom je lako upravljati. Nažalost, i te priče kod populista nisu ništa drugo do laži i potpirivanje netrpeljivosti i potencijalnih sukoba.

I tako smo polako ali sigurno tonuli ka krizama i danas nitko sa sigurnošću ne može tvrditi da će najbolji koncept koji je izmišljen u povijesti čovječanstva, a to je zasigurno Europska unija, biti živ za 10 ili 15 godina. Debata između predsjedničkih kandidata u Sjedinjenim Američkim Državama jasno pokazuje kuda ide i nekadašnji bastion demokracije, slobode i pravde. O nekim primjerima sa Istoka ne treba govoriti.

Populisti polako preuzimaju cijeli svijet i to sa samo jednim alatom – pričom. U njihovim pričama za sve krivo što se događa u pojedinačnim zemljama i cijelom svijetu kriv je netko drugi – EU, 'pokarane elite', globalizacija… - a kada treba ponuditi neko rješenje – tu nastaje muk. Niti ga znaju niti žele ponuditi, jer mnogi od takvih lidera su opskurne osobe sa vrlo limitiranim obrazovanjem. Ali, k vragu, kome je u 'post-truth društvu' uopće i potrebno obrazovanje i istina. Važno je biti dobar retoričar. Christian Salmon vjerojatno je najbolji način opisao moć priča u konstruiranju stvarnosti: 'Priče koje se proizvode, prakticirajući strategiju Šeherzade, toliko su uvjerljive da postaju zamjena za činjenice. Ta tendencija uspostavlja storyline kao tehniku komunikacije, kontrole i moći. Priče su zauzele mjesto robnih fetiša i opredmećenih slika, koji su vladali potrošačkim društvom. One bilježe iskustva, upravljaju ponašanjem, privlače poput magneta, vladaju slobodnim rasuđivanjem žitelja, zadobivaju i usmjeravaju pažnju, energiju impulsa, ukratko - zaposjedaju predmet želje.

Priče ne samo da osvajaju pažnju, već poput bajki utvrđuju pravila ponašanja. Koriste je velike kompanije, organizacije, političke stranke i mediji, kao efikasan način djelovanja'. Populiste i radikale dakle ne zanima obrazovni sustav, kultura i umjetnost, boljitak života, zanima ih samo priča. Je li ta priča istinita? Ma koga to danas uopće i zanima? I tko može razlučiti što je što? Nismo jednom čuli frazu: 'Lijepo on priča'. A što priča, nije ni važno.

Toliko smo godina na Balkanu čekali europeizaciju ove regije i bolju budućnost. Nažalost, čini se kako smo prije toga dočekali 'balkanizacije zapadnog svijet'. Jer, kako piše Cas Mudde, populizam je ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda. Ili prema definiciji Jansena - populizam je oblik političke mobilizacije u okviru kojega se nastoji mobilizirati marginalizirane sektore društva i od njih stvoriti političku snagu, koristeći se pritom nacionalističkom i protuintelektualnom retorikom koja veliča obične ljude. Zvuči vam poznato? Negdje kao da znamo za ovakvu retoriku? A zanimljivo je kako gotovo svi populisti s životom običnog naroda nema ništa – žive na 'visokoj nozi' a mnogi od njih već su 'pali' u višemilijunskim korupcijskim skandalima. Ili, možda sve to nije istina?