Razgovarala: Antonela Marinović Musa

Foto: Goran Primorac

U našem društvu o anksioznosti se malo priča i najčešće se promatra kao mentalni poremećaj i „bolest novog doba“. Mišljenja ljudi o anksioznosti su prilično drugačija od onog što ona zaista jest. Bio je to povod za razgovor s integrativnom terapeutkinjom Dubravkom Mijatović. U razgovoru za Dnevni list podrobnije je objasnila koji su uzroci anksioznosti, kada potražiti pomoć stručnjaka u ovoj oblasti, kako potaknuti osobu na liječenje…

 Skoro 10 posto globalne populacije pogođeno je nekim oblikom anksioznosti, poremećaja koji se osobito manifestira kod mladih ljudi. Upravo među mladima često možemo čuti – „anksiozan sam“. Što to, zapravo, znači?

-To bi značilo „u strahu sam i strepnji, odnosno iščekivanju nekog zastrašujućeg događaja“. Anksiozni poremećaj najčešći je psihološko-emocionalni poremećaj, koji u posljednje vrijeme poprima značajnije razmjere i kod mladih, ali i kod starijih osoba. On se prepoznaje po velikoj uznemirenosti, napetosti, pobuđenosti, nervozi, neizdrživom strahu, strahu od straha, izgubljenosti, osjećaju nesigurnosti koji osobu katkad dovedu u stanje depersonalizacije (osoba se sama sebi čini strana i čudna) i derealizacije (okolina se čini strana i čudna). Osobe s anksioznim poremećajem su sklone i iznenadnim noćnim buđenjima u strahu, ponekad se javlja i nesanica kao posljedica ovog poremećaja. Gubitak apetita, također, te vrtoglavica i tenzijska bol u ramenima, vratnoj kralježnici, glavi i slično. Društveni život osobe s anksioznim poremećajem je narušen i pod upitnikom straha ili sramote od napadaja straha te je za njih „sigurnije“ biti  u „svom prostoru“, što god to za njih značilo. Kombinacija ovakvih osjećaja i tjelesnih senzacija je nepodnošljiva, što jako iscrpljuje i izbezumljuje osobu te je na taj način prisiljava da se povlači iz života kojeg je do tog trenutka vodila.

Koji su najčešći uzroci ovakvog (neprijateljskog) stanja?

-Traumatska iskustva i podsvjesni programi su „izvor“ anksioznog, ali i drugih psiholoških poremećaja. Traumatsko iskustvo je događaj koji nas je sa svojim intenzitetom preplavio i u kojem smo bili bespomoćni, prestravljeni, poniženi, poraženi ili čak na životnom rubu. Agresija, psihološko, emocionalno i tjelesno zlostavljanje, zanemarivanje, hladnoća i strogoća jednog ili oboje roditelja, emocionalni incesti, seksualno zlostavljanje, gubitak osobe, prometne nezgode, rat… su traumatska iskustva. Ona oštećuju psihu na način da u sustavu osobe stvore „pukotinu“, koja, kao neintegrirani dio nas, egzistira na svoj zaseban, paralizirajući način. Nazivamo ga još i smrznuti self. Traumatske pukotine su također ulazna vrata za niskovibrirajuća bića, energetske parazite i entitete koji egzistiraju na niskim vibracijama i koji pojačavaju strahove, prisilne misli koje izluđuju, prisilne slike koje izbezumljuju. Smatraju se krivcima za razna samodestruktivna stanja i radnje osobe na čije traume su se „nakačili“. U terapijskom radu se odmah osobi otpuštaju pronalazeći uzročni program u podsvijesti koji ih je držao do tog trenutka.

Svaka trauma koju smo iskusili, u sebi sadrži sliku, osjećaje, tjelesnu reakciju i tešku misao. Peta komponenta energetski je naboj svega ovog navedenog, koji je razarajući. Program anksioznosti kojeg preuzmemo iz obitelji, također je jedan od uzroka. Određena preosjetljivost osobe može biti „dobra“ podloga za razvoj anksioznosti.

Često se anksioznost povezuje s napadajima panike. Koja je razlika?

-Anksiozna osoba može i ne mora imati i napadaj panike, dok se napadaj panike može dobiti iznenada, bilo kad i bilo gdje bez da ste imali iskustvo anksioznosti ili bilo kojeg drugog simptoma. Panika dolazi kao nenajavljeni uragan nataloženih, potisnutih osjećaja koje naše biće više nije u stanju „držati“ i dolazi do podizanja, odnosno gibanja tih osjećaja u našem tijelu koje nas zbog svoje jačine preplavljuje i stvara uzbunu u tijelu. Panika je pokušaj našeg tijela da se rastereti te silne energetske i emocionalne nakupine onoga što bi u prijevodu značilo – živim sve drugo, osim sebe.  Panika ima izrazito neugodne simptome, kao što su: ubrzan rad srca, osjet gušenja, grč u trbuhu, drhtavica, paraliza, zastrašujuće misli, strah od ludila, izrazito naglašen strah od smrti, mučnina, povraćanje i prisilna misao, srušit ću se ili past ću u nesvijest… To je jedno opće rastrojstvo, s popriličnom težinom za bilo čiji organizam.

Postoje li neke metode „samopomoći“ ili je anksioznost stanje koje, u pravilu, zahtijeva pomoć stručnih osoba?

-Kad imamo tjelesno oboljenje, onda ne spominjemo samopomoć, već idemo liječniku. Isto tako kad imamo psihološki poremećaj, potrebna nam je stručna pomoć. U nekim težim oblicima, potrebna je medikamentozna terapija uz neizostavan psihoterapijski rad. U lakšim oblicima, dovoljna je samo psihoterapija, koja je opet i po osobnoj „priči“, načinu rada i trajanja, individualna.

Koliko se u svakodnevnom radu, kao terapeutkinja, susrećete s anksioznim osobama?

-U 90 posto slučajeva, ljudi se jave upravo zbog anksioznosti. Njih moramo ozbiljno shvatiti jer su psihološki poremećaji patnja za svakog tko ih proživljava. Zašto kažem „ozbiljno?!“. Upravo zbog toga što iz okoline, iz obitelji, od partnera pa katkad i od medicinskog osoblja dobivaju informaciju koja kaže – nije tebi ništa! Međutim, tu je i čest zahtjev ili uvjerenje koje nam je kolektivno nametnuto, a koje je imperativ „ti to moraš sam sa sobom riješiti“, što je dodatan pritisak na osobu koja je ionako izgubila svoj vlastiti centar i konce s kojima je upravljala u svom životu. Zato poremećaj i zovemo poremećajem i zato ga je potrebno razrješavati i zato su mnogi danas poznati  psihoterapeuti, iscjelitelji i terapeuti iznjedrili razne pristupe i metode u liječenju anksioznog, ali i drugih psiholoških poremećaja. I to su odlične vijesti.

Kako potaknuti anksioznu osobu da aktivno sudjeluje u svom liječenju?

-Na neke ljude možemo utjecati, na neke, ipak, ne možemo. Hoće li neka osoba s anksioznim poremećajem krenuti na psihoterapiju, stvar je osobne odluke i odabira. I to je sasvim u redu. Postoje ljudi koji ne žele priznati da imaju problem psihološke prirode i za svoje simptome uporno traže uzrok u tjelesnoj bolesti i često su kod liječnika i na raznim pretragama. Međutim, svaki disbalans u našem funkcioniranju, bez obzira na to je li on tjelesni ili psihološki, iako je to tijesno povezano, govori nam da smo spriječeni u svojoj autentičnosti i da živimo kroz traumu, strah, stara bolna sjećanja, ljutnju staru i po 20 godina, krivnju koju smo okačili kao uteg oko vrata, nezadovoljstvo sa sobom i svojim životom te mnogim negativnim programima i uvjerenjima kojima kreiramo baš takav život. Zato je psihoterapija nužna i preporučljiva u jednom širem kontekstu koji će zahvatiti sva područja ljudskog življenja i potreba i raditi na mijenjanju i transformaciji onoga što nam nikako više ne služi rastu i razvoju.  

Može li se izaći kao pobjednik u borbi s negativnim mislima?

-Pošto su negativne misli jedan od elemenata traumatskog iskustva, one iščezavaju kroz iscjeljivanje traume. „To su moje kćeri“ – kaže trauma za negativne misli. Pogotovo prisilne, koje nose jak energetski naboj i izazivaju ponovno proživljavanje neugodnih osjećaja, koje je nekadašnje iskustvo emocionalnog ranjavanja duboko, negdje u  podsvijesti i u tijelu, potisnulo i odbacilo. Tako se kroz terapijski rad uvijek ide u žarište, kako bi se uklonile i negativne misli. U svom terapijskom radu idem u uzrok traume ili kombinacije trauma te ga otpuštam i u uzrok podsvjesnih programa ili negativnih uvjerenja koje također otpuštam. Nakon toga traume iščezavaju, a negativna uvjerenja prolaze kroz transformaciju kako bi postala pozitivno potvrdna za nas. Na ovaj način negativne misli spontano nestaju jer nemaju više svoje uporište.