Odredbe u Njemačkoj su jasne - makar ih malo tko može razumjeti: prvo prošlog proljeća, a sad još od prije Božića smiju raditi samo trgovine živežnim namirnicama, drogerije, apoteke i kiosci. Bilo je velikih muka da od prije par tjedana smiju raditi barem frizeri, ali svi ostali trgovci se moraju domišljati trikovima kako da ipak nekako prodaju svoju robu: na primjer "kupnjom" na internetu pa im se roba na ulazu u trgovinu i uruči, piše Deutsche Welle.

Internetske trgovine poput Amazona će zbog neočekivane rekordne dobiti možda podići spomenik pandemiji korone, ali Nijemcima je - sve u svemu - jednostavno dojadilo uopće gnjaviti se i kupovati bilo što. Institut njemačkog gospodarstva (IW) iz Kölna je izračunao kako su potrošači u ovoj zemlji potrošili u prosjeku najmanje 1250 eura manje za robu široke potrošnje.

Radije auto nego cipele

U konačnici je to golema rupa u svoti novca koji se obrće u ovoj zemlji: 116 milijardi eura. To je 6.1% manja potrošnja građana nego u godini 2019. i to je najveći pad u posljednjih 70 godina. Zvuči apsurdno da je kupovanje trajnijih predmeta - poput namještaja ili automobila - u drugoj polovici godine čak i poraslo za 5% u usporedbi s istim razdobljem godine prije toga, a ekonomisti Instituta to tumače i privremenom mjerom smanjivanja poreza na dodanu vrijednost.

No čini se da je razlog možda jednostavniji: ljudi nisu znali kamo će inače s novcem. Kad već sjede stalno kod kuće onda su si priuštili i novi namještaj, da sad ne govorimo i o poštenom stolu jer se mora raditi u kućnom uredu. A za automobil je ostalo novaca kad se vidjelo da se zapravo nema gdje potrošiti zarađeno.

Osobito je pogođena trgovina potrošnom robom kao što je odjeća ili obuća. Isprva se to još kupovalo preko interneta, ali kod kuće je ionako svejedno kako izgledate. Ali prava katastrofa je pogodila uslužni sektor: "Državnom određeno zatvaranje usluga s bliskim kontaktom kao što je gastronomija, hoteli, zabavni sadržaji i manifestacije su učinile nemogućim mnoge želje za potrošnjom", kaže ekonomist IW-a Hubertus Bardt. Samo u tim segmentima se potrošnja smanjila za čitavih 78 milijardi eura - a to je 2% BDP-a Njemačke.

Potrošnja u Njemačkoj je u okolnostima ovih državnih zabrana rada trgovina doista poprimila bizarne oblike: lanci samoposluga poput REWE javljaju o rekordnom prometu, ali priznaju kako je lavovski dio tog rasta nastao u takozvanom NFI sektoru - non-food items. Jer sve samoposluge, a pogotovo discounteri poput Lidla ili Aldija redovito imaju ponudu svega i svačega, od alata i pribora za kućanstvo pa do sportskih artikala - i čini se da je to postao glavni izvor uopće nešto kupiti za kuću.

Lančana reakcija loših vijesti

Sve to zapravo znači katastrofu: u prvom redu za male i obiteljske specijalizirane trgovine cipelama, odjećom, šeširima... Mnoge od njih već odavno nemaju novaca niti za plaćanje prostora i na njihovom mjestu u središtima gradova će ostati rupe ili trgovine jeftinih svaštarija.

To je problem i za središta gradova: u doba zatvorenih trgovina su se tamo proširili uglavnom beskućnici u potrazi za zaštitom od kiše i ne samo zbog toga nema više ničeg privlačnog u šetanju gradom.

Ali najveći problem je financijski: za vrijeme euro-krize 2008/2009. su ekonomisti predviđali i Njemačkoj mnogo ozbiljniji gospodarski pad ali su se iznenadili. Na sve strane su se čule crne prognoze, ali Nijemci su nastavili - kupovati. Ova nacija se nipošto ne može uvrstiti u rastrošne, ali baš je ta potrošnja uvelike pomoglo čitavom njemačkom gospodarstvu prebroditi krizu.

Ovako, već smo javljali kako ušteđevine Nijemaca dostižu rekordne iznose a 43% upitanih u anketi ovog Instituta kaže da će štedjeti i dalje - u normalnim okolnostima je to oko 30%. Čak i za najdraži izdatak Nijemaca - onaj za odmor - nema planova. Jedva njih 30% kaže da stavlja koji euro za ljetovanje, inače ih je oko 50%.

A to je problem i za banke: već su i neke štedionice počele ograničavati iznos koji je građanima uopće dozvoljeno držati, inače moraju plaćati kaznene kamate. Granica je u pravilu određena na 100.000 eura, ali već se čuje kako neke banke tu granicu žele smanjiti na samo 25.000 eura. No opet: gdje da se potroši ono što se zaradilo?