U životu je obično tako. Želje su jedno, stvarnost i realnost - nešto su sasvim drugo.

Prije polaska u Banja Luku, strateg Veleža Feđa Dudić nije previše pričao o utakmici. Kratko se dotaknuo činjenice da mu nedostaju četiri igrača, da ima dovoljno kvalitetan roster i da je njegova ustvari najveća želja da se nakon utakmice priča samo o nogometu. Čistom, običnom, lijepom kao što ova igra može biti. Međutim, ta njegova želja nije se na kraju ispunila.

Na ovim našim prostorima sport kao sport, to je davno prestao biti, pa zašto bi onda i nogomet bio izuzetak?
I kako to već bude, sve je počelo poprilično konfuzno, još oko samog terena u Banja Luci, jer je snijeg ostavio svoje tragove. A onda po dobro oprobanom receptu, krenulo se čistiti snijeg par sati prije utakmice, kao da nikada nigdje u svijetu nije odigrana neka utakmica po snijegu.
Ali ne, u BiH se prakticira tzv. čišćenje snijega loptama, traktorima, tako da obično uglavnom ostaje blato, neka kaljuža, mješavina trave i vode koja se ovisno u trenutačnoj temperaturi može pretvoriti u led ili recimo veću baru. Valjda će biti bolje kada dođu podloge, hibridni tereni, ali do tad – za nogomet tu nema sreće.

I koliko BiH nogomet muče tereni, jednako toliko tu je problem suđenja i sudaca. A to je problem koji toliko traje dugo da nekada obični promatrači, oni koji ne favoriziraju niti jedan klub, mogu sebi postaviti pitanje - je li se greške događaju namjerno ili je to neznanje? Pitanje koje jeste teško, ali ne mora biti. Nažalost, vjerojatno ne postoji klub u BiH, barem kada pričamo o nogometu, da barem jednom nije bio oštećen, na ovaj ili onaj način. Priča uglavnom završava i počinje eventualnim suspenzijama, određenim sankcijama, pojedinih sudaca koji sav rad trenera, trud igrača uspiju poništiti za devedeset minuta susreta ili jednostavno jednom odlukom. Nekada su te odluke male, skoro i nevidljive, nekada su ipak malo veće… kao što je to recimo bio slučaj u nedjelju.

I opet, ako ćemo biti cinični, pa reći da je sve bilo očekivano, teško se može preći preko činjenice da kod rezultata 2:0 za Borac dvadesetak sekundi prije kraja, sudac Kazlagić (ili barem njegov pomoćnik) nije vidio očigledno igranje rukom domaćeg igrača u kaznenom prostoru. U situaciji kada je realno po rezultatu utakmica bila odlučena. Ali jednostavno, tako stvari funkcioniraju u bh. nogometu, sportu.

Dudić nije želio pričati o suđenju, čak niti i o samoj utakmici, pa ni jutro poslije - iako je obično jutro pametnije od večeri. Tek je istaknuo kako ga ovakve stvari uzdrmaju, vrate par koraka unazad, iako se to ne bi trebalo događati. Jer čovjek ima dovoljno iskustva kao igrač, sada već kao i trener, da ne bi znao kakav se nogomet igra u BiH. Činjenica jeste da Velež nije odigrao neku pa ni približno vrhunsku utakmicu, ali je opet i takav vrlo lako mogao ostati neporažen. Nije imao previše velikih prilika, uspio je stvoriti tri koje su došle kao plod čistih akcija, ali nisu zabili - Zeljković u prvom, odnosno Peco i Anđušič u drugom poluvremenu. Tko zna kako bi se stvari razvijale da Meleg nije zabio onako kako je zabio, ali to je opet drugi par rukava.

Iako možda zvuči ružno, iako se možda navijači Veleža neće složiti, ali ekipa ovaj susret u Banja Luci treba zaboraviti što prije. Jer svako polemiziranje, analiziranje samo može početi kvariti jednu sliku ekipe koja je izgledala dosta dobro na otvaranju sezone i koja jednostavno mora tako nastaviti. Igrati svoju igru, a loših terena, lošeg suđenja je bilo i bit će. Samo je pitanje koga će i kada zakačiti? F. I.