Izlazak sunca, smjena godišnjih doba, poraz Engleske na penale. Zajedničkog ovim pojavama na prvu možda i ne možete previše toga naći – osim činjenice da su neizbježne. Tako barem misle pobornici teorije sudbine – a puno ih je, i bit će ih još, baš u toj otočkoj zemlji koja nikako da vrati svoj nogomet kući.

Već kada su primili gol, lica engleskih nogometaša počela su blijedjeti. U tom trenutku su izgubili kontrolu utakmice, ali i mirnoću u glavi… koju su počeli puniti duhovi prošlosti. Sve ona nesretno i nespretno izgubljena finala i velike utakmice. U tom je trenutku na je teren trebao ući psiholog i reći im 'momci, u redu je, nastavite s igrom'…, ali nogometna pravila (srećom) to još ne dozvoljavaju pa je sve otišlo gdje je eto ta neka sudbina htjela da ode – k vragu!

Neki će reći da je to bila 'karma', da ih je taj neki nogometni svevišnji kaznio za onaj penal protiv Danaca, za restrikcije danskim i talijanskim navijačima, za beskrupulozan način kojim su pokušali doći do titule… a oni koji ne mogu dokučiti njihov način razmišljanja, nazvat će ih i bahatima. A ustvari sve opet treba sagledati analitički i reći im: 'niste bili precizni s bijele točke, Talijani su bili precizniji'. Ali ne, otići će ovo u još jednu legendu, pomalo nezasluženo – jer Englezi će ovu Euro priču iskriviti do te mjere da će ispasti da su samo oni lijepo igrali na prvenstvu, da im je opet načinjena kozmička nepravda. A ne, neće ići. Ne ovog puta.

Da se razumijemo, potpisnik ovih redova nije anglo-mrzac, upravo je suprotno od toga. Obožava njihovu muziku, voli njihov duh, njihovu 'umrimo smijući se' filozofiju, voli kad se okome sami na sebe do te mjere da to humoriziranje vlastite sudbine postane smisao. Ali postoje trenuci kada treba povući liniju – a to je bilo ovo prvenstvo, ovo finale.

Engleska je zaista bila čvrsta čitavo prvenstvo, igrala je, malo je bilo trenutaka kada je djelovala potučeno…, ali nogomet igraju dvije momčadi, a ova druga je bila Italija. Italija koja se vratila iz ponora nakon što se nije plasirala na SP 2018., koju je Roberto Mancini digao do niza od 34 utakmice bez poraza, Italija koja je jurila kao Ferrari u rukama znalca, Italija koja je jednako kao Engleska željela naslov prvaka. Italija koja je bila preciznija s bijele točke.

Neki kažu da se nogomet ipak vratio kući, da su ga Talijani na ovom Euru tako dobro igrali. A neki sada, nakon finala, vjeruju da ga nije trebalo ni zazivati da se vrati na Otok – jer ispalo je da je ono silno zajedništvo, isticano dok se pobjeđivalo, ipak nije bilo nešto nemjerljivo, bezvremensko. Jer zapravo ga se moglo izmjeriti. Jedanaest metara, toliko je bilo dugo. Centimetar više i sve je otišlo u zonu u kojoj je malo komu bilo ugodno, a posebno mladcima koji su promašili penal i čiji bi životi nakon toga mogli trpjeti. Oni će možda, kada svojim unucima budu preprečivali svoje nogometne avanture, reći da je sve ipak bilo vrijedno uvreda i čega sve ne… ali bit će to još jedna bajka za djecu. Pravu priču, bez imalo uvrtanja i fatalizma, ispričat će pobjednici – Talijani. A moći će ju ispričati sa samo dvije riječi: Pobijedili smo!

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba