Novoizabrani predsjednik Naše stranke Edin Forto euforično je i razumljivo najavio pobjedu Trojke na izborima 2022. godine.

-Osjetimo jako samopouzdanje, znamo i osjetimo da ćemo s partnerima na sljedećim izborima pobijediti. U to nema sumnje. Građani BiH su više puta glasali za promjenu, ali im nikad nije isporučena. Kad mi dobijemo šansu mi tu šansu nećemo ispustiti, kazao je Forto.

Vjerojatno je pod trijumfom podrazumijevao i pobjedu kandidata u utrci za Predsjedništvo BiH, međutim u Fortinoj nadahnutoj poruci ostalo je nedorečeno na kojem području BiH, odnosno na kojim razinama se najavljuje ta pobjeda.

Trojka (SDP, Narod i Pravda i Naša stranka) ima kapacitet u nekoliko federalnih županija pa i stanovito uporište i kapacitet da se umiješa u borbu za vlast na razini FBiH. Na državnoj razini mogu pomrsiti račune vladajućim strankama samo u partnerstvu sa SDS-om, PDP-om i NS-om, najjačim oporbenim strankama u RS-u.

Politički gemišt

Političke stranke su i formirane s temeljnim i strateškim ciljem osvajanja vlasti ili, ako to ne uspiju, onda nastoje biti konstruktivan korektor osionim vladajućim elitama.

U BiH svjedočimo jednoj neuobičajenoj pojavi, zapravo fenomenu u političkoj praksi. Naime, na domaćoj političkoj pozornici nemamo onu klasičnu ideološku podjelu među strankama nego jedan politički gemišt, dosta čudan miks desnice i lijevo-liberalnog spektra.

Tako recimo deklarirani lijevi DF Željka Komšića godinama puza po zelenom tepihu SDA Bakira Izetbegovića. Jednako tako, lijevi SDP Nermina Nikšića i liberalna stranka Edina Forte svoga partnera su pronašli u desnom Narodu i pravdi Elmedina Konakovića i žele kroz “Trojku” svrgnuti s vlasti nacionalne stranke, SDA i HDZ.

U RS-u centristički PDP se zalijepio za tvrdokorni SDS, nacionalnu stranku koju je utemeljio zločinac Radovan Karadžić.

Takva politička kemijanja imaju svoje pragmatične razloge i motive, a izvan svake sumnje veže ih isključivo gola borba za kolač vlasti. U toj paranoičnoj trci za moć se, primjerice, ljevica u FBiH i pocijepala, između ostalog, što je posebno šokantno, i oko naklonosti, ili suprostavljanja, ili služenja rigidno desnoj nacionalnoj stranci SDA.

Čini se da dva krucijalna pitanja stalno lebde iznad tih neprirodnih političkih saveza i stalno opterećuju njihove međusobne odnose, pa i već izazivaju određena podozrenja i trzavice, makar to akteri neće priznati.

Prvo je mogu li oni s takvm hibridnim i političkim identitetom pobijediti kompaktni vladajući režim i, drugo, jesu li jedni drugima fanatično odani ili će nakon izbora doći do 'zabijanja noža u leđa' i bestidne izdaje?

Oporba ne kotira sjajno

Trenutačno, koliko god se upinjala, oporba ne kotira sjajno. Stalno je u defanzivi, u ključnim trenutcima zataji i posustaje. Još uvijek se vodeće nacionalne stranke doslovce poigravaju s oporbom.

Ugledni sarajevski sveučilišni profesor Asim Mujkić se ovih dana bavio fenomenom ljevice, međutim, njegovo bi se skeniranje ponašanja ljevice i inferiornosti u odnosu na lukave desničare apsolutno moglo preliskati na oporbu u cjelini.

-Desnica je pripitomila ljevicu i sada može nesmetano divljati, vrijeđati, ponižavati, eksploatirati, na kraju, tjerati svoje građane u inozemstvo. Djelovanje 'ljevice' svodi se na neku kritiku desničarske vladavine u smislu da bi oni, kad bi došli na vlast, bili bolji u tome – u čemu – zna se, u očuvanju državotvornog projekta, 'našeg načina života', bili bi gorljiviji u domoljublju, u patriotizmu, u očuvanju povijesnog kontinuiteta i identiteta, pa čak i u borbi protiv 'imigrantske opasnosti', u čemu danas prednjače neki bosanskohercegovački socijaldemokrati, u jednom dahu nudi presjek rascjepkanog, čudnog stanja profesor Mujkić.

Dodaje kako bez artikulacije te društvenosti i uvezivanja borbi i interesa građanska opcija na koju se pozivaju neke lijeve ili građanske stranke nema nikakvog sadržaja. Ona je prazna ljuštura.

Dodik preveslao oporbu

Zanemarljiv je broj oporbenih političara koji su progledali i uvidjeli da oporbenjaci poput gusaka u magli stalno i uporno slijedi i uzaludno troši energiju trčeći za vlastodršcima. Predsjednik Glavnog odbora SDS-a Milan Miličević je nedavno 'puknuo'.

-Već dugo i bezuspješno predlažem da oporba ne slijedi Dodika i da se ne bavi njim. Nije vrijedan da mu se daje na značaju, niti da se s njim dogovara bilo šta. Moramo razgovarati o tome kako stvoriti dostojanstven život u RS-u. Pojedinci to očigledno ne mogu ili neće da shvate, s gorčinom poziva na promjenu smjera Miličević.

Njegov stranački kolega i bivši državni ministar sigurnosti Dragan Mektić je priznao da je Milorad Dodik preveslao oporbu ali je i pragmatično najavio da otkazuje poglavici poslušnost i da se vraća na posao u parlamentarne klupe.

Idolopoklonstvo do gadljivosti

Kod Hrvata ima oporbe tek na mrvice, a i takva nemoćna slijepo slijedi svoga vođu. Što više, kupuju mu skupocjene darove za rođendan, veličaju njegov obiteljski grb, kmetovski prave statue. Idolopoklonstvo do gadljivosti. Ipak, neke pozitivne i ozbilje silnice iz Herceg-bosanske i Srednjobosanske županije ukazuju na ohrabrujuće turbulencije.

Iako se dr. Asim Mujkić i još mnogi drugi nostalgičari vjerojatno neće složiti, ali o jedistvenoj i moćnoj državnoj ljevici kao sinonimu oporbe još nije moguće govoriti.

Za radikalne promjene u državi i smaknuće kriminogenih despota, barem u tranziciji, je nužna trodiobna, a onda i udružena teritorijalno-nacionalna oporba.

Uostalon, ona je tako i ustrojena i živi odvojeno u FBiH i RS-u i, nažalost, još se nije rascvala na neplodnome 'hrvatskom ozemlju'. J. S.