S pandemijom COVID-19 smo naučili koliko kvalitetna informacija bukvalno može spasiti život, a koliko ga ona loša može ugroziti. Ako smo nešto naučili iz ove situacije, to je upravo da informacije služe da olakšaju život i učine ga kvalitetnijim ako ih znamo dobro koristiti. I suprotno: mogu biti velika opasnost ako ih ne znamo koristiti. Odgovorna uređivačka politika temelji se na društvenoj odgovornosti medija i novinara za osiguravanje kvalitetnih informacija kako bi se građani mogli snaći u ovoj situaciji. Veliki broj medija i novinara zaista se dobro snašao. Imali smo, nažalost, i medije koji su potpuno irelevantne teoretičare i ljude koji ne znaju gotovo ništa o pandemiji predstavljali kao stručnjake i relevantne sugovornike te time, zapravo, zbunjivali javnost. Dakle, odgovorna uređivačka politika medija bila bi ne širiti paniku, davati optimalnu količinu informacija. Jer, osim informacija o epidemiološkoj situaciji,građanima su potrebne i druge jer život nije stao. Mediji se u otkrivanju afera vezanih za nabavku potrebne medicinske opreme imali apsolutno ključnu ulogu. Opet moramo, kao u svim drugim situacijama, razdvojiti profesionalne, odgovorne, časne medije i novinare od onih koji su medij koristili u svrhu neprofesionalnog djelovanja, usudit ću se reći, širenja lažnih vijesti i informacija. Čini mi se da je tijekom pandemije upravo ta manipulacija javnošću, spinovanje i sve ono što zovemo neprofesionalnim medijskim djelovanjem gotovo na desetine puta veća no u nekim redovnim situacijama, kada život ne ovisi o kvaliteti informacija. Te manipulacije šire oni mediji koji spadaju u grupu neprofesionalnih medija i novinara koji, zarad različitih političkih, ekonomskih, ili nekih drugih interesa, ne rade u interesu javnosti. Oni nastoje usmjeravati pozornost javnosti na nebitne teme, na netočne informacije, na teorije zavjere, na očite laži i sl. I ne dešava se to samo u BiH, analizira Lejla Turčilo, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Odsjek komunikologija/žurnalistika.