Dok se godinama čeka na povećanje minimalne plaće, poskupljenja ne čekaju i cijene divljaju

Piše: Dragan Bradvica

dragan@dnevni-list.ba

Iz dana u dan medijski stupci puni su priča o značajnim poskupljenjima ali i najavama novih s obzirom na suše i kretanja na svjetskim tržištima.

Udruženja potrošača, ombudsmen i drugi upozoravaju i na brojne anomalije na bh. tržištu koje nemaju nikakve veze s tržišnom utakmicom ili globalnim kretanjima, a dovode do permanentnog rasta cijela.

I dok država svakako može djelovati, a to ne radi, kada je u pitanju kontrola marži i cijena u ovom području ruke su joj ipak poprilično zavezane. Sloboda tržišta i pojedinca, tržišna utakmica i poštivanje ranije potpisanih sporazuma aksiom je moderne Europe.

Međutim, ono gdje država može itekako djelovati jeste stvaranje uvjeta za rast plaća koje bi anulirale velika poskupljenja i omogućile bh. narodima i žiteljima da normalno žive od svog rada. A danas smo u situaciju da samo u Federaciji čak oko 260 tisuća radnika prima plaću u iznosu do 650 maraka, dok potrošačka košara za četveročlanu obitelj prelazi dvije tisuće maraka.

Težak život radnika

Posljednji pregovori oko povećanje minimalne plaće u FBiH vodili su se sredinom srpnja i nisu polučili bilo kakve pomake. Tako smo i dalje u situaciji kako je minimalna plaća u FBiH 406 maraka i takvo stanje je još od 2016. godine.

Ne treba posebno niti naglašavati kako je i u 2016. bilo nemoguće živjeti s ovakvom razinom plaća i mirovina, a kamoli u 2021. uz sva poskupljenja i anomalije koje je donijela pandemijakoronavirusa. Sindikati su izričiti u svojim nastojanjima da se minimalna plaća poveća, ali i među njima ima različitih gledišta koliko.

Jedni su za to da ona bude tisuću maraka, dok bi se drugi zadovoljili da minimalna plaća bude 700 do 750 maraka, jer smatraju kako bi se na taj način značajno poboljšao položaj radnika u bh. društvu. Poslodavci su pak predlagali da minimalna plaća bude 60 posto od prosječne plaće (što bi trenutno bilo oko 580 maraka), dok predstavnici Vlade FBiH za sada ne daju svoje prijedloge. Pomaka u pregovorima očigledno nema, a iz svega najdeblji kraj izvlače obični žitelji, marljivi radnici koji se 'lome' na poslovima kako bi zaradili za koricu kruha, a zarađeni novac sve manje im može pokriti i one najosnovnije namirnice.

Dok god se minimalna plaća ne poveća, ne stvori povoljnija poslovna klima, stvore porezne olakšice, povoljnija klima za domaće i inozemne investitore nema nikakve nade kako će ova zemlja punim jedrima krenuti u ekonomski oporavak i izlaz iz siromaštva. Nažalost po sve one koji žive u BiH, trenutno se sve to čini tek kao san jer smo ponovno u političkim blokadama i na stranputici.

Paralelna stvarnost

Bh. političkim (kvazi)elitama nije strano friziranje brojeva i tumačenje statistike na način kako to samo oni vide i kako njima odgovara. Ukoliko posljednjih pet, šest godina slušate naše dužnosnike stekao bi se dojam kako da živite u Švicarskoj, Luksemburgu ili Švedskoj, a ne u BiH. Koliko je sve to otišlo u krajnost najbolje se vidi iz podataka o relativnom siromaštvu.

Naime, iz njih bi se dalo zaključiti kako je BiH daleko uspješnija i bogatija od država Europske unije - u BiH je ispod linije relativnog siromaštva 2017. bilo 16,9 posto stanovništva, a u EU iste godine 24 posto.

Dakle, ljudi koji žive u dobrim kućama, imaju dva nova automobila i ljetuju i zimuju na najeminentnijim europskim i svjetskim destinacijama su siromašniji od bh. radnika koji radi za 650 maraka i kojem je par dana ljetovanja na Jadranu samo misaona konstrukcija. Ali bh. lideri se vode onom: 'Vjerujete li vi nama ili svojim očima?'.

Ono što je poražavajuće, izbori pokazuju kako većina (barem većina onih koji glasa) ipak više vjeruje političkim liderima nego stanju u svom novčaniku i bankovnom računu.