Kao da ovom svijetu treba još krvoprolića, još jedan veliki rat kuca na vrata urušavajućeg međunarodnog poretka. Pobunjenici M23, koje podržava Ruanda, preuzimaju kontrolu nad područjima unutar Demokratske Republike Kongo (DRK). Kako piše Dino Mahtani, bivši direktor za Afrički program u Međunarodnoj kriznoj grupi, ovo će se samo eskalirati ako zapadne vlade ne djeluju.

Ove sedmice, žestok napad i zauzimanje najvećeg grada na istoku Demokratske Republike Kongo (DRC) koji su izveli pobunjenici koje podržavaju trupe iz njegove susjedne zemlje, Ruande, označava eskalaciju s dalekosežnim posljedicama izvan Afrike.

“Također razotkriva samozadovoljstvo zapadnih vlada, koje mnogi Kongoanci optužuju da su pripremile teren za ovu krizu“, piše Mahtani.

Pobunjenička grupa, poznata kao M23, raste od 2021. godine. U posljednjim mjesecima, M23 je zauzeo velike dijelove teritorije dok je opkoljavao Gomu, grad smješten ispod grupe vulkana nasuprot granice Ruande. Ove sedmice, generalni sekretar UN-a Antonio Guterres pozvao je Ruandu da prestane podržavati M23 i povuče svoje trupe sa teritorije Konga, dodajući da je sukob nanio “razorni danak” civilima, od kojih milioni trebaju pomoć. U glavnom gradu DRK-a, Kinšasi, bijesni demonstranti palili su vatru i napali ambasade Ruande, Francuske i SAD-a, prenosi N1.

Miljenik Zapada
Pobuna M23 je posljednja u nizu kongolskih pobuna koje podržava ruandski predsjednik Paul Kagame već skoro tri decenije. Kao miljenik mnogih zapadnih zemalja, Kagame je došao na vlast nakon genocida 1994. godine, protiv čijih je počinilaca ratovao kao komandant pobunjenika. Dugo je tvrdio da su njegove intervencije u DRC-u vođene misijom zaštite njegove etničke grupe Tutsija, koja je povremeno bila meta progona i masakara u istočnom Kongu i iz koje M23 crpi svoje rukovodstvo, od Huta umiješanih u genocid koji su tamo pobjegli.

Međutim, niz ratova u koje su bili uključeni Ruanda i kongolska država od kada je Kagame preuzeo vlast daleko nadilazi ovu priču. Pobunjenici koje podržava Ruanda, a koji su kontrolisali veći dio istočnog DRK-a krajem 1990-ih, eksploatisali su ogromne količine mineralnog bogatstva. Nakon nacionalnog mirovnog sporazuma 2002. godine, kojim su kongolski tutsijski oficiri i političari integrisani u vojne i političke institucije pod nadzorom najveće mirovne misije UN-a, neki od njih su se ponovo pobunili 2004. i 2008. godine, zahtijevajući veće vojne privilegije i pristup vlasti i lokalnim resursima. M23 je formiran 2012. godine kao najnovija inkarnacija tih pobuna i nakratko je zauzeo Gomu prije nego što su poraženi sljedeće godine.

Mahtani piše da su tokom ovog ciklusa ratova zapadni zvaničnici su u zatvorenim diplomatskim krugovima branili Ruandu, rutinski umanjujući dokaze o ruandskoj podršci tim pobunama.

“Kagame je šarmirao donatore efikasnom implementacijom razvojnih projekata. Njegovi zapadni prijatelji predstavljali su Ruandu kao pozitivnu priču post-genocidne rekonstrukcije. Tek kada su dokazi koje su otkrili istražitelji Savjeta bezbjednosti UN-a o ruandskom uplitanju u DRC postali neosporni 2012. godine, Velika Britanija, EU i SAD su konačno privremeno obustavili dio pomoći ovoj zemlji. Danas čak trećina budžeta Ruande i dalje dolazi od donatora“, piše on,

“Legitimizacija ratnog plijena”
Kada je predsjednik DRC-a Félix Tshisekedi preuzeo vlast 2019. godine, pokušao je resetovati odnose, pozivajući ruandsku vojsku u istočni DRK kako bi napali i oslabili ruandske Hutu pobunjenike, čije je rukovodstvo uključivalo komandante koji su učestvovali u genocidu 1994. godine. Ali u to vrijeme, vojnici M23 su već počeli ponovo uspostavljati kamp blizu jednog od vulkana i tražili su novu vanjsku podršku. Pobuna je eskalirala 2021. godine nakon serije neuspjelih pregovora između predstavnika M23 i kongolske vlade o mogućoj reintegraciji nekih članova M23 u državne institucije.

Ruanda je u međuvremenu postala još vredniji saveznik Zapada. Konzervativna vlada Velike Britanije vezala je svoju imigracionu politiku za plan deportacije migranata u Ruandu. Sredinom 2021. godine, hiljade ruandskih vojnika počele su se raspoređivati u sjevernom Mozambiku, gdje je džihadistička pobuna, sada podržana od strane ISIL-a, uzela maha u području gdje francuski energetski gigant TotalEnergies razvija ogromno nalazište plina.

“Evropska unija je finansijski podržala ruandske operacije tamo. Brisel je također potpisao sporazum o snabdijevanju mineralima s Ruandom, što su organizacije za ljudska prava kritikovale kao legitimizaciju ratnog plijena iz Konga. Zapadni zvaničnici, uključujući američkog državnog sekretara Marca Rubija, zahtijevali su da Kagame povuče svoje trupe iz DRC-a. Ali ostaje nejasno hoće li zaista primorati ruandskog predsjednika, koji sada traži alternativne saveznike poput Turske i Katara“, piše Mahtani.

Kongolska vlada se u međuvremenu oslanja na šaroliku grupu vojnih saveznika. Među njima su mirovne trupe pod mandatom UN-a iz Južne Afrike i Tanzanije, kao i razne etničke milicije, uključujući ruandske Hutu pobunjenike koje je Tshisekedi ranije dozvolio ruandskoj vojsci da napada. Stotine istočnoevropskih plaćenika koji su podržavali kongolsku vojsku su se predale. Neki zapadni diplomati sada strahuju da će kongolski vojni komandanti potražiti pomoć ruske vlade u borbi protiv pobune koja se može uporediti s pobunom u Donbasu, koju podržava Rusija.

“Zapadni zvaničnici sada moraju iskoristiti sav svoj preostali uticaj da zahtijevaju povlačenje M23 i primoraju političke pregovore koji mogu riješiti političke i materijalne temelje ovog ponavljajućeg ciklusa pobuna. U suprotnom, rat u DRK-u bi mogao uvući brojne regionalne aktere, kao što se desilo 1990-ih. Također bi mogao otvoriti prostor za vojne udare i rusko uplitanje u ovu ogromnu centralnoafričku državu“, upozorava Mahtani.

Dodaje da se taj scenario već odigrao u Sahelu, zapadnoj Africi.

“Mora se izbjeći po svaku cijenu u DRK-u. Međunarodni poredak, koji je već blizu raspada, zavisi od toga“, zaključio je.