Nije tu bio dugo, tek pola godine. Ali da je ostavio traga – itekako jeste. Za to se pobrinuo i nesvakidašnjim potezom na odlasku iz Mostara.

'Obećati titulu nije htio, samo krv, znoj, suze…i salve smijeha.' Napisali smo to na predstavljanju Željka Petrovića u siječnju. Kada je od prve sekunde druženja s Crnogorcem postalo jasno da u Zrinjski nije došao neki šutljivi tip kojem priča baš i nije jača strana. ŽP je odmah dao do znanja da je sve suprotno od toga…

- Radio sam sigurno u više od dvadeset zemalja. Kada umrem, bit će minuta šutnje u… ne znam više gdje sam radio (smijeh), rekao je tada na predstavljanju, ističući da ga Boavista, HSV, West Ham, reprezentacija Srbija, Sunderland, Utrecht, Feyenoord, reprezentacij Iraka i mnogi drugi 'nisu zaposlili jer je dobar čovjek, nego jer im je imao što ponuditi'.

A samoprozvana picajzla od trenera, u Zrinjski je donio neke nove radne navike… na koje se trebalo naviknuti. Na nešto duže brifinge, isti broj ovih i onih čunjeva… Nije ništa prepuštao slučaju – i to ga je donekle i 'pokopalo'.

Jer koliko god Pod Bijeli brijeg donio iskustvo iz velikih klubova, njihovu filozofiju, koju je prilagodio, za neke je možda djelovao i previše nadobudno. Posebno kada su se počele događati situacije da ga hvataju za riječi nakon ne baš uvjerljivih partija. A prva takva došla je u njegovu prvenstvenom debiju. Remiju na Grbavici koji je završio bez golova i ikakve zadovoljštine za Mostarce.

- Razočaran sam da nismo pokazali ono što smo radili šest tjedana, rekao je Petrović tada, na što mu je dobar dio tribina žestoko uzvratio.

Mnogi su već tada smatrali da je Crnogorac zalutao, vrlo brzo počele su priče kako previše priča, pravi cirkus na pressicama, skoro pa da je šarlatan… i vrlo brzo zaboravio se njegov CV. Jer – nije bilo rezultata. Ali to je kratko potrajalo. A kad je Zrinjski proigrao, bilo je već prekasno.

Jer Borac sa sucima nije dozvolio približavanje, a to je nekako, pomalo je i ironično, natjeralo tribine da u Petroviću ipak prepoznaju istinskog stručnjaka. A on je tu emociju s tribina prigrlio i od nje napravio brand.

- Mi smo gospodski klub, idemo dobiti sve do kraja, govorio je i to obećanje ispunio.

Jer Zrinjski je nanizao hrpu pobjeda, a Petrović sa samo jednim porazom ispunio dio obećanja - uzeo je trofej, Kup. Za prvenstvo je kasno bilo već na pola sezone, ali svejedno je na koncu mogao otići donekle zadovoljan učinjenim. Onime što je on napravio. A napravio je to u duhu znakovite rečenice iz siječnja…

- Najsretniji bih bio kada bi ljudi poslije dvije-tri godine rekli: 'Bio je ovdje jedan Željko Petrović, svaka mu čast, ostavio je nešto'. Radio sam uvijek na svoju štetu, to su me upozoravali iskusniji treneri, ali neka me i sada to košta.

Na kraju balade, Petrović nije otišao kao većina, kao svi ostali. Pokupio kofere i nestao. Nego se oprostio u svom stilu te preko panoa usred grada, a nedaleko od stadiona, poručio: 'Hvala navijačima i klubu na svemu! Voli vas trener.' I tako svima onima koji su mislili da su njegovi monolozi na pressicama samo show, dokazao da je to zaista bio on - iskren, emotivan, svoj, original. Kome to nije leglo onda, neće ni sada, a mi ostali možemo mu samo poručiti: Ne brini treneru, ostavio si nešto.  

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba