Sablasno ozračje u izbornoj kampanji, demografska pustoš ide na ruku najjačim strankama

Piše: D. Lukić

Nalazimo se u povijesnom hrvatskom gradu Drvaru, zagrmio je na Gradskom stadionu te 1996. godine čelnik HDZ-a BiH Božo Rajić pred više od pet tisuća frenetičnih stranačkih simpatizera.

Bilo je to euforično vrijeme, prepuno emocija neposredno nakon oslobađajućih vojno-redarstvenih operacija po cijeloj BiH i susjednoj Hrvatskoj. Naravno, stranačka karavana najjače hrvatske stranke svoju bi kampanju skončala na kultnom stadionu pod Bijelim brijegom u Mostaru pred 20-30 tisuća ljudi.

Prije toga punili su stadione i poligone po Livnu, Busovači, Kiseljaku, Novom Travniku Žepču, Odžaku… Gotovo kopija su bili stranački skupovi i stranaka drugih naroda.

Friziraju se brojke

Danas su neka posve drugačija vremena. Više od milijun i pol ljudi je silom prilika napustilo BiH, gradovi i sela naprosto nestaju, politika i političari su se s razlogom ogadili ojađenom narodu. To je krucijalni razlog što niti najmasovnije stranke i vođe danas uopće ne razmišljaju o nekim grandioznim predizbornim skupovima po stadionima, sportskim poligonima ili velebnim gradskim arenama.

Polovica ovogodišnje izborne kampanje je prohujala, dojam je sablazan, demografska kataklizma je uzela svoj danak i to opet ide na ruku vladajućim, najjačim političkim strankama čije će disciplinirano članstvo izgurati izbore do željenog trijumfa.

Generalno, stranke friziraju posjećenost na izbornim skupovima, dovlače se autobusi iz drugih sredina za natezanje ukupnog dojma i izbjegavanje bruke i sramote. U lokalnim sredinama se okrupnjavaju mjesni ogranci, nedostaje članova i za jednu malonogometnu momčad.

Izlaznost bi mogla biti slaba

Dijaspora je okrutno okrenula leđa političkim strankama, zanemariv je broj registriranih za izbore, roditelji djece rasute po svijetu masovno će bojkotirati izbore.

Potpuno je to logično ponašanje, jer su im domaće vlasti i njihova država poput najvećih dušmana otgrnuli školovanu djecu iz roditeljskog krila. Analitičari se slažu da će izlaznost na listopadskim parlamentarnim izborima biti najmanja od prvih demokratskih izbora. Tako se primjerice kalkulira da bi posjećenost biračkim mjestima mogla pasti na strašnih ispod 50 posto registriranih birača.

Po brojnim teorijama kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva bi mogao pobijediti s, do jučer nestvarno mizernih, 150 tisuća glasova, hrvatski član koletkivnog šefa države bi mogao zasjesti u fotelju s dobivenh 80-tak tisuća glasova. Na prošlim izborima je Šefik Džaferović prigrabio više od 220 tisuća glasova, približno takav je bio i rezultat Željka Komšića.

Uzaludno sijanje mržnje

Uzalud prljavi veš, badava sijanje strahova i ratno-huškačka retorika, džaba isprazna obećanja o građanskoj državi, zasebnom entitetu i izbornoj jedinici, o secesiji, o povećanju plaća i mirovina, ljudi nema i ne vjeruju dokazanim varalicama.

Za očekivati je još fotošopiranih, napuhanih izvješća sa skupova pa i one završne u ponekoj velikoj dvorani sa na tisuće 'privedenih' članova i simpatizera, međutim u konačnici to neće ponuditi stvarnu sliku u predvečerje 'festivala demokracije', 2. listopada.

No, daj Bože da to bude prolazna nevolja, srah je mnogih da nas politička agonija očekuje tek nakon zatvaranja glasačkih kutija. Tada nastupaju mešetari i kavgadžije , a još živimo paralize od prije četiri godine.