Piše: Dragan Bradvica

Od samog dolaska u Bosnu i Hercegovinu novi visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt pokazao je kako neće nijemo sijedjeti i promatrati što se sve događa u ovoj farsi koju živimo već 27 godina.

Nekoliko puta je već djelovao, koristio tzv. bonske ovlasti, te više nego jasno svima dao do znanja kako neće oklijevati i dalje djelovati ukoliko to ne činili domaći politički lideri. I, barem iz informacija koje dolaze iz diplomatskih krugova, krajem ovog tjedna bi trebalo uslijediti novo korištenje bonskih ovlasti. I to ovaj put u najznačajnijoj oblasti do sada – Izborni zakon BiH i Ustav Federacije.

Namjera je jasna – otkloniti bilo kakvu mogućnost blokada nakon izbora i barem donekle politički zaštititi najmalobrojniji konstitutivni narod Hrvate. U javnost su isplivali brojni draftovi dokumenta, njegovi dijelovi, mnogi su komentirali kao da znaju što će točno Schmidt nametnuti….

Međutim, samo je jedno jasno – nitko osim Schmidta, uskog kruga ljudi oko njega i najvažnijih međunarodnih predstavnika u BiH ne zna sadržaj dokumenta niti će ga znati sve dok ga, eventualno, sam OHR ne objavi.

Nesporno je kako sve iscurilo u javnost kako bi se opipalo bilo javnosti – političkih stranaka, civilnog sektora i žitelja – i kako u svemu tome uistinu ima onoga što će uistinu i biti dio eventualnog novog Izbornog zakona BiH.

Međutim, kako to u BiH obično bila, pri samoj najavi jedno su se digli na noge pa najavljuju i prosjede i korištenje svih mogućih metoda kako bi spriječili da se to dogodi, a drugi slave kao da su sami pisali odluku koja će se donijeti. A, s obzirom na stanje u BiH, ali i geopolitičko okruženje, svi znaju da će i ta eventualna odluka biti balansirana.

Hrvati su već više od 20 godina u politički podređenom položaju u odnosu na Bošnjake i Srbe, što zbog nevoljkosti predstavnika dva potonja naroda, što zbog nesposobnosti (možda i nevoljkosti) političkih predstavnika Hrvata ovo pitanje još uvijek nije riješeno.

Republika Hrvatska zbog toga posljednjih godina itekako lobira u međunarodnoj zajednici da se hrvatski narod dovede u ravnopravan položaj što bi, navodno, donekle i bila situacija ukoliko Schmidt uistinu nametne izmjene i dopune Izbornog zakona BiH. Ali, barem iz onoga što je procurilo u javnost, i tu nema razloga za preveliki slavlja i euforiju jer tek treba dobro izanalizirati sve aspekte odluke.

Naime, do sada je bio problem taj što bi se većinom bošnjačkim glasovima u Dom naroda Parlamenta FBiH moglo izabrati šest izaslanika, a oni bi mogli predložiti predsjednika ovog entiteta, a samim time i imenovati novu entitetsku vladu. Pojednostavljeno, biračka volja Hrvata kako konstitutivnog naroda bila bi poništena i uopće nije važno da apsolutno svaki Hrvat u BiH glasa samo za jednu stranku, niti ona ne bi mogla utjecati na političke tijekove u FBiH.

Sada se to sprječava jer izaslanike ne bi davale one županije u kojima nema barem tri posto tog konstitutivnog naroda (otpadaju izaslanici u Klubu Hrvata iz BPŽ i USŽ jer tamo Hrvata gotovo da i nema prema popisu stanovništva iz 2013.), moguće da se i broj potrebnih izaslanika za izbor predsjednika FBiH diže na osam. Međutim, ukoliko između političkih stranaka ne bi dolazilo do dogovora (a znamo da je to u ovoj zemlji sasvim normalno stanje, osim kada dijele novac između sebe) u zadnjem krugu bi samo dva izaslanika mogla predložiti predsjednika FBiH.

Uz to, u medijima se navodi kako se, prema Schmidtovom prijedlogu, na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa više se ne može pozivati po svim pitanjima, već samo po pitanjima koja su navedena u Ustavu, čime se pak mijenjaju ovlasti Doma naroda u odnosu na trenutno stanje. Nadalje, izbor članova Predsjedništva BiH se ne dira pa je sasvim izvjesno da niti ove godine Hrvati svojim glasovima neće moći izabrati člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Dakle, dok god se ne dogodi Schmidtova intervencija i svi ne vide što se zapravo mijenja, to dobro analiziraju, sve je u sferi nagađanja. Ljekovito bi bilo da su domaće snage našle sveobuhvatan politički dogovor iz kojeg bi svi izašli podjednako i zadovoljni i nezadovoljni.

Kako se to nije dogodilo ponovno smo u situaciji da rješenja moramo čekati sa strane što je samo po sebi loše. Ali ipak bolje nego da više od 20 godina jedan narod trpi političku majorizaciju. Hoće li iz nje barem početi polako izlaziti nakon eventualne Schmidtove odluke, ostaje da se vidi.