Namješteno, pušteno, prodano, pokradeno. Predugo je naš nogomet doživljavan kroz ove etikete da bi i nakon dvadeset godina zajedničke lige bio prepoznat od većine kao dobar… a ova netom završena sezona - nije pomogla. Nimalo. 

Borcu je malo tko iz bh. nogometa čestitao na naslovu. I to je sve reklo. Treća titula Banjolučana u očima većine doživljena je kao lakrdija, trofej osvojen na guranje sudaca. Koji su u nemali broj utakmica očito navlačili na stranu lidera, a što je između ostalog bilo više nego očito i utakmici u kojoj je Borac zapakirao naslov – u predzadnjem kolu protiv Igmana. Već prežvakana priča, reći ćete? Da, dobro poznata, ali neke stvari ovdje ipak treba raščistiti – radi bh. nogometa koji je već dugo vremena zapravo pogrešno tumačen. 

Otkako je nogometa, postoje i sudački previdi – često nenamjerni, ali i namjerni. Ovi drugi najčešće su vezani uz južnoamerički, talijanski nogomet, ali u našim očima – sudački lopovluk izmišljen je na Balkanu! Natpisi 'samo kod nas' postali su dio medijskog folklora i kada je to bilo apsolutno neopravdano… pa netko tko sve to prati onako pomalo odmaknut nema izbora nego prihvatiti teorije zavjere i na početku svake premijerligaške sezone upitati, onako sarkastično: 'I, tko je ove sezone prvak?' 

Dugo, dugo vremena bh. nogomet patio je od paranoičnog poimanja najvažnije sporedne stvari na svijetu – jer su razlozi zaista bili valjani. Jer bi vas 'polomili' na strani i prošli nekažnjeno, kao što su u Orašju 2007. polomili Zrinjski pa je Blaž Slišković slavno povukao ekipu s terena. Jer nije bilo domaćina kojem je bilo lako uzeti bod/bodove, jer su zaleđa bila očita da očitija nisu mogla biti, a penali naivni do srži. I to je ljude uvjerilo da će kod nas uvijek tako biti, da se kod nas ne može odigrati dobra utakmica – da se to jednostavno ne može dogoditi. Da tu nema pravog, zdravog. 

No, stvari se od prve zajedničke sezone, 2002/03., promijenile - iako je i dalje bilo jako sumnjivih, a presudnih detalja koji su na ovaj ili onaj način zaobišli putove pravde, a koji su bili vezani uz kampanje pa skoro svih prvaka ili onih koji su se borili za nešto, Europu, ostanak. Etiketa domaćinske lige, s vremenom je blijedjela (statistika je nepobitna), suđenje je generalno postalo puno bolje (uostalom, imamo u prvenstvu i Irfana Peljtu, suca koji sudi Ligu prvaka), ali velika većina je svejedno i dalje u svemu vidjela i vidi zavjeru. Pa i u onom spašavanju GOŠK-a koji je na kraju sezone 2011/12., preokretom kod Veleža u zadnjih desetak minuta utakmice ostao iznad kobne linije – Gabeljani su vrištali, plakali, bacali se po terenu, ali ne… za jako puno njih bila je to samo dobra gluma. 

Dakle, nije bilo lijeka izliječiti ih, objasniti da se sve ipak nije našteljeno, da igrači ne trče uzalud. Ali u pozadini, iza te zavjese skepse i ismijavanja, bh. nogomet zapravo je napredovao, povremeno davao epske utakmice, poput okršaja Širokog i Zrinjskog na Pecari iz 2016. (3:4), a koje je regija popratila s oduševljenjem, na trenutak zaboravljajući na sudački mrak koji se po njima nikad nije podigao iznad naših travnjaka. 

Ali onda je došla ova netom završena sezone. I Borčeva titula koju Banjolučanima mnogi nisu čestitali. I potvrdila sve ono što zagovornici teorije zavjere ističu već sezonama – da je Premijer, sada WWin liga oduvijek bila lopovska, da će to uvijek biti! Šteta koju je Borčeva sudačka mašina, koja je bestidno, punom parom radila kroz čitavu sezonu, nanijela bh. nogometu je velika, ali ako malčice promijenite perspektivu – zapravo nismo ništa izgubili!

Jer je većina od 2002. na ovamo svejedno uvijek mislila da se sve zna unaprijed… i kako ih sada razuvjeriti? Kako im objasniti da ovako snažan sudački vjetar u jedra odavno nije zabilježen, ako je ikad dosad? 

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba