Petnaestu godinu zaredom Vicepostulatura postupka mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće", na čelu s fra Miljenkom Stojićem, organizirala je simpozij "Stopama pobijenih", koji se održan u nedjelju, 22. listopada, u Širokom Brijegu.

Simpozij za cilj ima rasvjetljivanje jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca i mnoštva puka Božjega, kao i povijesnih okolnosti u kojima se to sve dogodilo, priopćeno je iz Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” Široki Brijeg.

Simpozij je počeo misom u samostanskoj crkvi, a predvodio ju je fra Andrija Nikić. Sumisio je vicepostulator fra Miljenko Stojić i ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije don Mirko Šimić.

Fra Andrija u propovijedi je govorio o franjevcima kao misionarima, te o stradanjima hercegovačkih franjevaca i duhovnim zvanjima nakon 1945. godine.

„Kalvarija katoličke i franjevačke Hercegovine nastupila je komunističkim osvajanjem. Jame po selima, mjestima i područjima punili su ubijenim osobama. Tako je Hercegovina pretvorena u grobište, a 19.463 katolika ubijeno je kod kuća i na Križnom putu. Jedno vrelo je, uvjeren sam, izviralo iz Kaleža krvi - 66 ubijena hercegovačka fratra i Kaleža muke - 93 osuđena fratra na preko 349 godina uzništva. Poubijani, a živi, fratri su nositelji religioznog i kulturnog genija hrvatskog naroda, nepodmitljivi svjedoci njegova neslomljiva duha. U njih je zatajilo tijelo, a ne duh. Prisjetimo se i biskupijskih svećenika, časne sestre, uzornih katolika, inteligencije i prepoznatljivih Hrvata između 1945. i 1989. Zahvaljujući njima spašen je hrvatski narod, katolička vjera i hrvatstvo u našoj Domovini. Drugo vrelo čine 19.463 ubijena katolika koje su četničko-partizanske horde pobile tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća u Hercegovini“, naglasio je fra Andrija u svojoj propovijedi.

Nakon mise uslijedila su predavanja u samostanskoj dvorani.

Prvi predavač, politolog Dražen Barbarić održao je predavanje na temu „Anatomija 'genetskog antifašizma' ili o kulturi hegemonijskoga pamćenja“. U svom radu govorio je o bosanskohercegovačkom nadmetanju kolektivnih pamćenja.

„Ponekad je zaista teško shvatiti kako događaji iz bliske ili davne prošlosti takvom lakoćom zaokupljaju pozornost sadašnjeg trenutka, a ujedno ga takvom žestinom čine tegobnim i nepodnošljivim. Ne postoji mogućnost objektivne i sveobuhvatne racionalne prerade prošlosti koja bi objektivno zadovoljila potrebe svih postojećih skupina za njihovim kolektivnim pamćenjem i to u obliku da su potpuno slobodno artikulirana prema društvenom okviru zajednice koja to pamćenje želi reproducirati. Određeni elementi kolektivnoga pamćenja mogu u potpunosti nijekati slične elemente kod druge skupine ili ih barem iskrivljavati do neprepoznatljivosti. Alat njihova usmjeravanja još nije pronađen, a kada se radi o traumatskim iskustvima prošlih vremena kolektivna pamćenja zaista jesu spremnik vlastite boli, ponekad i sredstvo izazivanja boli kod drugih skupina“, kazao je Barbarić.

Dodao je da situacija postaje još zamršenija i tegobnija kada se spusti na razinu multinacionalnih društava koja su obilježena recentnim iskustvom međusobnog sukoba i gotovo nikakvim sponama prema izgradnji međusobnog povjerenja, kamoli pomirenja.

„Bh. kontekst predstavlja prototip potonje situacije i izaziva tri osnovne reakcije: afektivno vezivanje za jednu od predočenih interpretacija povijesti ili kolektivnih pamćenja, pasivni zazor od situacije nemogućnosti uspostave makar zajedničkog nazivnika povijesnih događaja i poziciju dvostruke hermeneutike, odnosno pokušaj da se interpretacije povijesnih događaja sa svim reperkusijama koje izazivaju u sadašnjosti razumiju i pojasne“, naveo je Barbarić, navodi se u priopćenju.

Istraživač i publicist Igor Vukić govorio je na temu „Svećenici u logorima Jasenovac i Stara Gradiška 1941. - 1945.“.

„U logoru u Jasenovcu 1941. - 1945. život je izgubilo devet rimokatoličkih svećenika (osam kao zatočenici i jedan kao član logorske uprave), jedan grkokatolički bogoslov, jedan starokatolički svećenik, jedan židovski rabin i jedan srpsko-pravoslavni svećenik. To su vjerski službenici za koje se može utvrditi da su doista bili ondje dovedeni i da su izgubili život. Svećenici koji su u logoru izgubili živote, izgubili su ih zbog bolesti, a neki su bili i ubijeni, najvjerojatnije strijeljani. S druge strane, dolazak svećenika poboljšao je uvjete života zatočenika. Opisivanje realnih slika događaja u Staroj Gradišci i Jasenovcu otežano je zbog političke osjetljivosti te teme. Ipak, u arhivima (u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i drugdje) može se pronaći autentična dokumentarna građa koja omogućava da se jasenovački logor opisuje u realnom razmjeru. Pritom dokumenti, kao i sudbine svećenika koji su na razne načine prošli kroz logor, prilično jasno govore da Stara Gradiška i Jasenovac nisu bili mjesto masovnih, serijskih ubojstava u kojima su stradale tisuće žrtava. Daljnja istraživanja dodatno će rasvijetliti pojedinačne slučajeve zatočenika i pripadnika logorske uprave, te pridonijeti i utvrđivanju približnog broja ljudi koji su prošli kroz te logore, odnosno u njima izgubili živote“, kazao je Vukić.

Treće predavanje na temu „Duhovna zvanja u Hercegovini do 1972. - plod katoličkih žrtava“ održao je fra Andrija Nikić.

„Crkva u Hercegovini, a posebice franjevci smatrani su glavnim nositeljima ustaške ideologije i politike Nezavisne Države Hrvatske. Katoličko svećenstvo i redovništvo optuživano je i za pomaganje križarskim skupinama (škriparima) u borbi protiv komunističkog poretka. Komunističke vlasti su glavnog neprijatelja vidjele u mostarskom biskupu Petru Čuli i hercegovačkim franjevcima. Franjevački samostan u Širokom Brijegu nazivali su 'tvrđavom ustaškog duha', a njegova su gvardijana uhitili pod optužbom da je tijekom ispovijedi pozivao mladež da se priključi križarima. U siječnju 1947. uhićeni su svi svećenici iz Širokog Brijega pod optužbom da su surađivali s križarima, te su prebačeni u Mostar. Slična su se uhićenja provodila i u drugim područjima Hercegovine. Vlasti su smatrale da su uhićenja svećenika djelovala zastrašujuće, ali su izazivala i suprotno djelovanje kod pučanstva. Prema podacima među živim službenicima Katoličke crkve godine 1972. mostarska biskupija ima 1.085 svoje djece. Velika brojnost duhovnih zvanja iznenadila je, provocirala i uznemirila predvodnike partije pa su se suprotstavljali na više načina: sudski postupci protiv predstavnika Katoličke crkve, oduzimanje crkvene imovine, uzurpacija crkvenih prostora, progon časnih sestara i oduzimanje njihove imovine, zabrane i ometanja vjeronauka, zatvaranje vjerskih škola i zabrana vjerskog tiska“, naveo je fra Andrija Nikić u svom predavanju, stoji u priopćenju.