Christoph iz Frankfurta upozorava kako pretjerane cijene i komercijalizacija nagrizaju dalmatinski način života...

Kroatien-nachrichten.de objavio je pismo “dugogodišnjeg njemačkog posjetitelja koje bi svaki ugostitelj i gradonačelnik trebao pročitati”.

Kako navodi spomenuti mediji, nakon što je 18 godina posjećivao Brač, kupio kuću i potpuno se integrirao u lokalnu zajednicu, Christoph – njemački poduzetnik iz Frankfurta – poslao je emotivno i pronicljivo otvoreno pismo u kojem upozorava na zabrinjavajuće trendove u hrvatskom turizmu, prenosi Fenix.de, piše Jutarnji.

Njegove riječi nisu reakcija nezadovoljnog turista koji samo prolazi, već duboko razmišljanje čovjeka koji otok smatra svojim drugim domom. Posljedično, on iz prve ruke svjedoči kako težnja za profitom i komercijalizacijom postupno potkopava same temelje dalmatinskog načina života.

Razmišljajući o promjeni lokalnog mentaliteta i svakodnevnog života, Christoph se prisjeća vremena kada je turistička sezona bila samo dio života, a ne jedini razlog postojanja.

Jednostavan obrok košta kao i u Frankfurtu
„Upoznali smo Hrvatsku kao toplu, otvorenu i gostoljubivu zemlju. Čak i usred sezone, naši prijatelji ovdje imali su vremena za kavu, razgovor, zajedničku večeru ili spontana druženja… Ljudi su tada morali zarađivati ​​za život, baš kao i sada. Ali sezona je bila dio njihovih života; nije bila njihov cijeli život“, naglašava autor, dodajući da se logika poslovanja i određivanja cijena u ugostiteljstvu od tada temeljno promijenila.

Uspoređujući troškove s onima u svom rodnom gradu, primjećuje da „jednostavni ćevapčići ili pljeskavica koštaju 20 ili 25 eura, dok odrezak košta 35 eura“, ističući apsurdnost situacije:

„Dolazim iz Frankfurta. I tamo smo upoznati s visokim cijenama… Ali kada jednostavan obrok na Braču košta koliko i obrok u centru Frankfurta, meni – kao poduzetniku – teško je to ekonomski opravdati.“ Posebno je zabrinjavajuće što se fokus pomaknuo s poštene cijene usluge na to koliko se više može izvući od gosta. Autor pojašnjava da nevoljkost dugogodišnjih gostiju da troše nije posljedica nedostatka sredstava, već gubitka perspektive u pogledu prave vrijednosti.

“Ponekad se čini kao da je pitanje: Koliko više gost može platiti? Koliko mogu podići cijenu prije nego što kažu: ‘Dosta je!’? … Problem nije u tome što si to ne možemo priuštiti. Mogli bismo. Ali sve smo manje voljni platiti, jer više ne osjećamo da cijena odgovara onome što dobivamo zauzvrat.”

Sve ima svoju cijenu
Ova neumoljiva komercijalizacija vidljiva je čak i u najsitnijim detaljima okruženja – poput tuševa u javnim prostorima.

„Godinama je u našoj javnoj uvali postojao jednostavan tuš koji je postavila općina. Izašli biste iz mora, isprali sol i krenuli kući. Nitko nije o tome razmišljao. Danas postoji tuš na kovanice. Naravno, nitko neće bankrotirati plaćajući euro za tuširanje. Ne radi se o samom euru; radi se o tome mora li sve imati cijenu“, kaže Christoph.

Osim financijskog pritiska, autora osobno najviše pogađa administrativno distanciranje i gubitak lokalne veze s plovilom – unatoč desetljećima ulaganja i sudjelovanja u lokalnoj zajednici. Posljedično, ponovno se pojavljuje osjećaj otuđenja. Što se tiče njegove reakcije na vijest da ga više ne smatraju stanovnikom, piše: „Poruka koju primamo je: Vi zapravo ne pripadate ovdje. I to boli… Kroz prijateljstva, susjedstvo, povjerenje i povratak iz godine u godinu… Nakon toliko godina više se nismo osjećali kao turisti. Pa ipak, danas sve više osjećamo da smo samo gosti – gosti od kojih se očekuje da potroše puno novca.“

Zaključno, autor apelira na lokalne vlasnike poduzeća i donositelje odluka da ne žrtvuju autentičnost i dugoročne odnose radi kratkoročne dobiti. Podsjeća ih da Hrvatska nema potrebe oponašati druga masovna tržišta ili ekskluzivne turističke destinacije, jer njezin šarm leži u njezinoj jednostavnosti i ljudima, navode Kroatien-nachrichten.de.

Cijene se mogu ponovno promijeniti
„Za nas Hrvatska nikada nije bila Azurna obala. I to mislim kao kompliment Hrvatskoj. Nismo tražili Saint-Tropez. Tražili smo Brač… Ćevapčići ne postaju luksuzno jelo samo zato što koštaju 25 eura. Konoba ne postaje luksuzni restoran samo zato što večera košta 100 eura po osobi“, zaključuje Christoph s konačnom porukom o vrijednosti teško stečenog povjerenja: „Cijene se mogu ponovno promijeniti. Kuće se mogu obnoviti. Ceste se mogu popraviti. Ali Povjerenje, osjećaj dobrodošlice i osjećaj pripadnosti puno je teže ponovno steći nakon što se izgube. Držite se toga. To vrijedi više od zarađivanja još jednog eura.“