Razgovarala: Antonela Marinović Musa 

mostar@dnevni-list.ba

Međunarodni dan sestrinstva ili Međunarodni dan medicinskih sestara i medicinskih tehničara obilježava se diljem svijeta 12. svibnja. Tim povodom razgovarali smo s mladom Ljubušankom Petrom Primorac, medicinskom sestrom po struci, koja se obrazuje na Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Mostaru – smjer sestrinstvo. Petra je, naime, najstarija od četiri sestre u obitelji, koja je u ovom pozivu u potpunosti podržava.

Posao medicinske sestre je human, ali i izrazito odgovoran. Kada si shvatila da je ovaj posao, odnosno poziv, nešto čime se u budućnosti želiš baviti?

-Jednostavno volim ovaj posao. Volim adrenalin, rad, red i disciplinu, a trenutno sam zaposlena na Klinici za neurokirurgiju u SKB Mostar gdje radim već skoro tri godine. Nekako se najviše sjećam volontiranja od malih nogu u Frami Humac, kasnije i kroz srednju školu. Volontiranje se odvijalo u Staračkom domu sv. Josipa Radnika i Centru za palijativnu skrb (Hospicij Božanske milosti) u mom rodnom gradu. Praksa se odvijala u hospiciju, a kroz sve te trenutke, susretanja s različitim novim stvarima, iz dana u dan, ako ti se nešto sve više i više sviđa, onda shvatiš da je to posao koji želiš raditi. Jednostavno si pozvan služiti na tako drugačiji i poseban način. Od početka sam znala da je to moj posao i ma gdje god bila, ovo želim raditi. 

Komunikacija medicinskih sestara s pacijentima je jako bitna. Moraju se znati nositi i sa stresnim trenucima, odnosno vratiti nadu i biti čvrst oslonac pacijentima onda kada je najteže. Kako se snalaziš u tim situacijama?

-Moram naglasiti da je komunikacija u ovom poslu izrazito bitna. Ona čini pola posla. Svaka čvrsta i ohrabrujuća riječ/rečenica za pacijenta je i više nego velika. Srećom, komunikacija s ljudima mi je jača strana. Pomognem koliko god mogu, trudim se da se naši pacijenti osjećaju ugodnije, manje stresno, te da više budu pozitivni. Tu se ne trudim samo ja, nego cijeli naš tim. Isto tako moram reći da je cijeli tim neurokirurgije sastav radosti, slobode, ludosti… Imamo veliku dozu pozitive svi zajedno i zato čvrsto znam da svoj posao obavljamo baš onako kako trebamo. Odjel na kojemu radim nije lagan. Pacijenti prolaze kroz sve i svašta i ovdje su nekima tek počeci bitke s bolestima, a nekima, nažalost, kraj bitke. Kada prilikom prijama razgovaram s pacijentom i obitelji, uvijek kažem: „Nemojte se brinuti. Bogu hvala pa ste tu, jer tim koji imamo je više nego dobar“.

Je li prepoznata važnost zdravstvenih radnika, odnosno medicinskih sestara i tehničara i radi li se na tome da se poboljšava njihov materijalni status?

-Na ovo pitanje teško je dati odgovor. Radi se na tome, ali smatram da nema dovoljno truda. A rad bez truda nije baš najbolji. Smatram da se naš posao ne cijeni dovoljno te da nije dobro plaćen, ali nismo tu kako bismo sudili. Valjda tako trenutno treba biti, a možda će nekada u budućnosti biti bolje. Naše je da radimo, ako to već želimo. Svatko ima slobodnu volju u svemu pa i u ovome. 

Što misliš o položaju medicinskih sestara danas?

-Sestrinska profesija danas postaje sve izazovnija jer se pruža više mogućnosti za samoostvarenje. Imamo veliku ulogu u medicini i puno značimo za medicinu. Bez nas ne bi moglo biti toliko dobro nikada, pa ni sada. Što se tiče naše uloge, mislim da smo na dobru putu.

Medicinske sestre moraju se kontinuirano educirati i stručno usavršavati u području svoje djelatnosti, ali i redovito informirati o novim metodama i postupcima zdravstvene njege bolesnika, prevencije bolesti i zdravstvene edukacije. Kakvo je stanje po tom pitanju?

-Slažem se da se medicinske sestre i tehničari moraju educirati i usavršavati. Nikada nije dosta novih gradiva za ovaj posao, a imamo tu čast da naša glavna sestra drži do toga. Organiziramo međusobne edukacije/seminare, idemo na razne lokacije, u razne gradove na simpozije, gdje uvijek nešto novo naučimo, ali i upoznajemo kolege s kojima uspoređujemo njihove i naše standarde. Imala sam sreću pa sam sudjelovala na simpozijima u Opatiji i Beogradu, a ako Bog da u ovoj godini sudjelovat ću i na simpozijima u Budimpešti i Mostaru. 

Je li ponekad teško slušati nečije životne priče, a opet zadržati profesionalnost?

-Jako teško. Naslušamo se svega. Ako se fokusiramo na taj razgovor, uistinu shvatimo koliko puta treba reći hvala Bogu za zdravlje, za obitelj i za sve ostalo što nam je dobro, jer ovdje ima ljudi kojima ništa nije dobro, koji su sami, koje nema tko posjetiti, koje zdravlje ne služi, koji su kod nas zbog nasilja, malignih bolesti i još puno toga. Kada čujemo sve ove priče, zapravo ne znamo što su to brige. Naravno da iz njihovih priča učimo iz dana u dan. Od nekih učimo kakav čovjek treba biti u životu, a od nekih kakav ne bi trebao biti.  

Koje savjete bi uputila onima koji će tek zakoračiti u svijet sestrinstva?

-Savjet za sve one koji će zakoračiti u ovaj svijet bio bi: „Budi uporan/na, ne daj na sebe, sve probleme i emocije ostavi za odlazak doma nakon smjene. Budi najpozitivniji/a što možeš biti, jer svi pacijenti u ovoj ustanovi nas gledaju i vas će gledati kao svjetlo, ako ste pozitivni i ako im date do znanja da nisu sami. Samo hrabro! Nemojte odustati nikada ako ovo volite, pa barem malo. Vrijedi znati i saslušati sve ovo. Vrijedi biti medicinska sestra!