Planinsko etnoselo usred ravnice sagrađeno za uživanje u trenutku
U našoj zemlji na izlazu iz Bijeljine smjestilo se bajkovito mjesto – Stanišići, "najveće etno selo na Balkanu". Između drvenih kućica sa starinskim namještajem popločani puteljci vode do najrazličitijih iznenađenja, i starinskih i modernih. Poput kakvog vremeplova što vodi u doba starih zanata i polaganog ritma kakvim se nekoć živjelo, uloga sela Stanišić jest povratak prirodi, usporavanje i uživanje u trenutku.
Selo je nastalo prema ideji Borisa Stanišića, koji je putujući po selima srednje Bosne tražio stare kuće i predmete kako bi oživio vrijeme s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Izgled planinskog kraja u kojem je odrastao oživio je upravo kroz nestvarno apartmansko naselje s kućicama dinarskog tipa.
Rezultat Stanišićeva sna je autentično planinsko selo usred Semberske ravnice u kojem se mogu razgledati mlinovi, kovačnice, kameni zdenac, staje i drvene kuće s autentičnim namještajem, predmetima i narodnim nošnjama.
U mlinu s vodenicom koji je izgrađen 1937. godine i dalje se melje brašno za jela koja se poslužuju u restoranu. Izvor koji se nalazi u selu Stanišićima više je od čiste vode, njegov tok simbolizira izvor života, postojanja i trajanja.
Seoska tradicija isprepleće se s modernim sadržajima pa je tako osim planinskih kućica, etnomuzeja, restorana, hotela i sportskih terena na raspolaganju moderno opremljeni wellness & spa centar s bazenom, saunama, fitness-centrom i salonima za uljepšavanje.
U sklopu etnosela nalaze se tri restorana: konoba Stanišići, restoran Ellas i krčma Vasojevići, gdje se ovisno o ukusu jedu tradicionalna ili nešto modernija jela. Među kuriozitetima sela zasigurno je i „Nojeva barka“, brod kojem nije bilo suđeno da zaplovi.
„Mijo Marković imao je želju sagraditi brod od hrastova drveta i zaploviti ka dalekoj Australiji. Majstori koji su ga gradili bili su iz Zagreba, a gradili su ga po nekom engleskom projektu. Eto nesreće, pred njegov završetak izbiše sukobi u Bosni, a brod ostade nedovršen. 2008. godine u restoranu "Konoba" potraži me jedan gospodin, Milo Grbić, također iz Kiseljaka i reče kako mi želi pokloniti brod (brod koji je kupio od Mije Markovića).
Otišao sam na Modračko jezero (Tuzla), gdje je 2000. godine brodić prebačen iz Kiseljaka kako bi Milo u njemu otvorio kafeteriju ili što već. I to mu nije bilo suđeno i na kraju brod je bio prepušten propadanju. Ja sam ga zatekao potpuno uništenog, trulog, slomljene kobilice, ali njegova sreća, u njemu prepoznah Nojevu barku. Bio sam siguran da brod neće nikada zaploviti, ali zamalo da se dogodi i to čudo pa da brod zaplovi ravnom Semberijom uslijed velikih poplava koje je zadesiše prosinca 2010. godine“, otkriva Boris Stanišić na internetskim stranicama eko-etno sela koje skriva svakojaka iznenađenja.
