Rođen sam u selu u planini na visini od 1.200 metara nadmorske visine, udaljenom  90 km od Izmira. Najbliži grad, Tire je bio daleko 14 km. Seljaci su išli dva puta sedmično do grada, što znači 28 km. Tako planinarim od rođenja, kaže u razgovoru za Fenu, odgovarajući na pitanje kad je i kako počeo planinariti, prof dr Mehmet Can, koji od 2005. godine živi u BiH gdje  radi kao predavač na Inženjerskom i fakultetu prirodnih nauka Međunarodnog univerziteta u Sarajevu (IUS).

Povod za razgovor sa prof Canom je njegova posvećenost prirodi i planinama koja je opće poznata ne samo među njegovim studentima koji s njim odlaze na izlete, nego i šire među planinarima u BiH, koji su mu dali nadimak Profesor.

-Ja sam oduvijek volio prirodu. Volio sam i more, plivao sam i ronio. Ali kako je morska obala postala krcata ljudima, to sam se okrenuo planinama. Kada sam došao na istanbulski Tehnički Univerzitet, otišao sam u planinarsko društvo. Bilo je predavanje o planini Toros, koja je iznad 3.000 metara nadmorske visine. Predavač, vodič, je pričao da svaka planina ima svoj karakter, kao i ljudi. Planine mogu biti sretne ili ljute, zbog ponašanja planinara. Planinari mogu u planini uzeti lijepi šareni kamen da ga razgledaju, da uživaju u njemu, ali ga moraju vratiti na isto mjesto. Ako planinari naljute planinu, ona im može poslati lavinu ili ih na uskom prolazu zasuti kamenjem – pojašnjava prof Can svoj odnos prema prirodi.

Odmah po dolasku u  Sarajevo 2005. godine osnovao je  na IUS-u planinarsko društvo „Pohiti polako“.

-Znak našeg društva je kornjača. Imamo i svoju zastavu. Društvo je otvoreno za studente, profesore, administrativno osoblje i njihove prijatelje. Počelo se s jednostavnijim turama, Bukovik, Skakavac, Trebević, Igman, pa se prešlo na zahtjevnije kao što su Bjelašnica, Visočica, Treskavica, Čvrsnica. Kupovao sam planinarske karte i knjige -vodiče u početku. Poslije sam koristio Wikilok. Danas imam snimljeno  200 ruta na sedam planina – kaže 77-godišnji prof Can.

Organizira izlete na planinu svake subote, nezavisno od godišnjeg doba, a najavljuje  ture preko Facebooka i Instagrama, Whats up grupe.

-Većina naših tura je dužine oko 30 km. Dijelimo ih u tri grupe, teške, srednje, lake. Studenti se pridružuju u skladu sa svojim mogućnostima. Ne tražimo nikakvu specijalnu opremu, osim dobrih cipela. Sve ture su besplatne za studente. Ide se uglavnom kolima, i ne traži se od studenata da učestvuju u troškovima benzina. Ja uvijek platim čaj ili kafu u planinarskom domu. To košta 1 km,  pa je lako biti velikodušan u BiH - kaže ovaj skromni pedagog i zaljubljenik prirode.

Kroz planinarsko društvo koje je osnovao dolaskom u Sarajevo  je prošlo hiljade studenata iz 50 zemalja. Većinom su to bh studenti, a neki od njih su prvi put sa  prof Canom posjetili planine u svojoj državi, pa čak i vodopad Skakavac.

U planinarskom društvu 'Pohiti polako' vlada snažno prijateljstvo.

Kondiciono jači  studenti pomažu slabije, naročito kada je snijeg ili led. Sva hrana koja se ponese se dijeli. Prof Can uvijek pripremi čaj u termosici od trava i podijeli ga sa studentima na pauzama.

-Naučio sam u BiH da berem trave i gljive i tome učim i studente. Znamo 12 vrsta gljiva i 40 trava. Ja uvijek imam u kabinetu razne trave i kantarionovo ulje i liječim time studente, naročito kada ih boli stomak pred ispite - sa osmjehom kaže prof Can.

Naglašava kako želi da utičem na mlade ljude, ne samo pričom nego i primjerom.

-Studenti imaju fizičke aktivnosti, što je za njih dobro. Ali se trudim da razvijem i moralne karakteristike. Niko ne pije alkohol i ne puši na planini. Svi se pomažu i veže ih čvrsto prijateljstvo. Za planine treba fizička snaga. Ali to nije dovoljno. Treba odlučnost i hrabrost da se završi tura. Trudim se da ih naučim da se planine ne osvajaju nogama nego srcem. Mislim da me doživljavaju kao dedu s blagim autoritetom. Ja moram da vodim računa da se svi bezbjedno vrate i na vrijeme - brižno i s roditeljskom ljubavlju priča prof Can o svojim planinarskim druženjima sa studentima na kojima razvoja kod mladih  odnos da ne remete prirodu, ne bacaju smeće.

Na pitanje da li je kao profesor uočio razliku između turskih, bh i studenata iz drugih država koji se školuju na IUS-u odgovara potvrdno.

- Postoji razlika pošto pripadaju različitim kulturama i to je normalno. Ja sam primijetio da bosanski studenti puno pričaju, usta ne zatvaraju čak i prilikom planinarenja, i uspona. Turci šute. Kada su nam se počeli pridruživati arapski studenti, vidio sam da pričaju čak više od bosanskih – kaže sagovornik.

Iznosi i viđenje o razlici između planina u BiH i Turskoj.

-Ja potičem iz zapadne Turske. Tu nema puno prirode, sve je naseljeno. BiH je puna divljih planina, davno je Evlija Čelebija opisao Bosnu kao okean drveća.U Titovo doba je bila jaka tradicija planinarenja, ljudi su išli u planinu i to je bilo besplatno. Izgleda da su sada u BiH ljudi zauzeti pravljenjem novca, pa nemaju vremena za planinu. Moja poruka ljudima u BiH je da se vrate u planine i uživaju u planinarenju - kaže na kraju razgovora za Fenu prof dr Mehmet Can koji uskoro odlazi u penziju i vraća se u Tursku.

Njegova želja je da planinarsko društvo na IUS-u nastavi s radom. Predao je sve brošure i karte vodiča i snimljene rute svome nasljedniku, mladom profesoru informatike na IUS-u, Aliju Alimisrebu.

Mehmet Can rođen je 1943. godine u selu pored  İzmira. Diplomirao je na Prirodno-matematičkom fakultetu  Univerziteta Ege  u Izmiru, na odsjeku Matematika-Astronomija, a postdiplomske studije završio je na Odjelu za matematiku na Univerzitetu Boğaziçi u Istanbulu,  magistrirao je i doktorirao iz matematike.

Radio je kao istraživač na Sveučilištu Clarkson u Potsdamu u New Yorku. Postao je profesor na ITU 1992. godine.

Radio je u Istanbulu na Univerzitetu Fatih, Univerzitetu Bilgi i na Akademiji vojnih snaga u Yeşilköy-u. Od 2005. godine radi kao predavač na Inženjerskom i prirodnom fakultetu Međunarodnog univerziteta u Sarajevu (IUS).

Pored objavljenih knjiga iz matematike, autor je i knjiga iz društvenih nauka sa naslovima: Američka politika na Bliskom Istoku, Američke škole na osmanskoj teritoriji, Razumijevanje Bosne, Muslimanska Bosna nakon osmanskog perioda, Bosanski spisi.

Ima pedesetak članaka iz matematike, više od pedeset članaka o međunarodnim odnosima i političkim pitanjima i stotine konferencijskih radova. Glavni je urednik časopisa Soft računarstva jugoistočne Evrope i predsjedavajući Društva za operativno istraživanje u Bosni i Hercegovini.