Priredio: Ibrahim Osmanbašić

KNSINEFO 

Džejlana je rođena u Sarajevu, gdje je magistrirala slikarstvo na Akademiji Likovnih umjetnosti (2016.). Dobitnica je Srebrne Univerzitetske značke. Nakon studija stiče profesionalna iskustva iz oblasti koncept arta i medijske pred-produkcije, dok se istovremeno bavi i ilustracijom knjiga i dječijih slikovnica i surađuje s mnogim bosanskohercegovačkim i regionalnim književnicima. 

Priredila je osam samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je nagrade Collegium Artisticum za novi medij i instalaciju (2023.). Aktivno radi u oblasti scenografije. 

Članica je Upravnog Odbora Udruženja likovnih umjetnika BiH, članica Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo te članica Udruženja Bea. Od siječnja 2024. nalazi se u Registru Istaknutih samostalnih umjetnika Kantona Sarajevo. Redovito sudjeluje u humanitarnim akcijama i aukcijama, donirajući svoje radove i pokazujući time svoju solidarnost i društvenu odgovornost. 

Poštovana Džejlana, prije par dana imali ste izložbu u Počitelju. O čemu govori izložba „Svjedočanstvo“? 

-Izložba je imala za cilj pokazati solidarnost s državljanima Palestine i ukazati na genocid i etničko čišćenje koje Izrael sprovodi na očigled cijeloga svijeta. Svjedočimo takvoj brutalnosti, takvoj količini ubijanja i destrukcije, da svaki pokušaj da se pronađe racionalno objašnjenje prelazi u grotesku. Već skoro dvije godine gledamo razbacane komade ljudskih tijela, obezglavljenu i spaljenu djecu, svakodnevno mučenje, sakaćenje, ponižavanje i izgladnjivanje - i to sve pod parolom demokratije! Izložba "Svjedočanstvo" je zapis koji nikada nije trebao nastati. Zapis o patnji, opsadi i potpunom istrebljenju jednog naroda. To je zapis o Gazi, Srebrenici, Prijedoru, Sudanu, Mijanmaru i svim drugim prostorima kolektivne boli. "Svjedočanstvo" je zapis o jednom morbidnom i stravičnom mračnom dobu u kojem je zavladala hipokrizija ljudske bijede.

Osim radova ulja na platnu izložen je i veći broj crteža. Šta je sve publika imala priliku da vidi od radova na vašoj samostalnoj izložbi „Svjedočanstvo“?

-Konceptualno, ova izložba je spoj slika, crteža i pisanih svjedočanstava. Slike na platnu prikazuju fragmente gradova, zidova, ruševina i praznih prostora te imaju ulogu nijemih svjedoka, dok je crtež korišten kao eksplicitni izraz ljudske boli. To su crteži koji tematiziraju stradanje i progon te evociraju direktne slike destrukcije i ratnih trauma. Centralni dio postavke činio je zid svjedočanstava - prostor na kojem su tokom trajanja izložbe bila ispisivana autentična svjedočenja preživjelih. Jedan od živih svjedoka tokom performansa, sasvim spontano, bio je i gospodin Šadi, čovjek palestinskog porijekla, koji je utočište i mir pronašao u Bosni i Hercegovini. Njegova oteta obiteljska kuća danas je zgrada izraelskog suda pravde. Kakav paradoks!

Jedna ste od sudionica prvog Saziva Kolonije Srebrenica, koji se upravo ovih dana održao u Potočarima.

-Imala sam tu čast da budem jedna od trinaest sudionika ovog važnog događaja, koji je realiziran u suradnji Memorijalnog centra Srebrenica i Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Prvi saziv kolonije rezultirao je izrazito vrijednim i kvalitetnim djelima, koja ostaju u muzejskoj zbirci Memorijalnog centra Potočari. Posebno me raduje i ohrabruje činjenica da su svi sudonici inzistirali na likovnoj kvaliteti, pokazavši time duboko poštovanje i suosjećanje prema zadatoj, bolnoj tematici. Obilježavanje tridesete godišnjice genocida u Srebrenici posebno je teško iskustvo dok svjedočimo sistematskom iskorjenjivanju jedne cijele nacije, u razmjerama koje um više ne može da pojmi. "Nikada više" je samo prazna floskula čiji odjeci odzvanjaju u bezdanu kancerogenog, zločinačkog tkiva koje vlada čovječanstvom.

Redovito sudjelujete u brojnim izlagačkim aktivnostima. Koje izložbe biste izdvojili kao posebno uspješne?

-Krajem prošlog ljeta, nakon samostalne izložbe ilustracija u galeriji Jelićeva, prezentirala sam svoj rad i u sklopu Art kampa Empeduja u Rijeci. Nakon toga, u Bošnjačkom institutu "Adil Zulfikarpašić" kustos i povijesničar umjetnosti Ermin Lagumdžija priredio je i kurirao izložbu "RazLikovno", okupivši tri slikara mlađe generacije koji su se svojim radom istakli na suvremenoj bosanskohercegovačkoj sceni. Tada sam izložila recentne slikarske radove, kao i dvije instalacije. Nakon toga je uslijedila velika međunarodna izložba kolektiva Nine Dragon Heads u Bosanskom Kulturnom Centru, pruživši publici dobar uvid u dio suvremenih umjetničkih zbivanja. Da se odgovor ne bi pretvorio u nabrajanje, željela bih još istaći jednu vrlo značajnu i pozitivnu inicijativu na našim prostorima - projekat "Umjetnice BiH" u autorstvu umjetnice Alise Teletović - panel koji je okupio umjetnice u borbi za snažniju ulogu žena u oblikovanju kulturnog identiteta BiH.

Kako doživljavate interes i kreativno opredjeljenje dolazećih generacija likovnih stvaratelja?

-Moram reći da me raduje angažovanost nadolazećih generacija. Sve češće imam priliku upoznati talentirane mlade ljude, koji su izuzetno vrijedni, posvećeni i autentični u svom izrazu. Vjerujem da dolazi generacija koja ozbiljno promišlja, ima šta da kaže, i ne boji se eksperimentirati. Moj savjet im je da ostanu uporni, otvoreni i neka uvijek preispituju stvari. Pravi rezultati dolaze isključivo kroz kontinuiran rad, istraživanje i osobnu dosljednost.

Čime se vodite kada oblikujete ideju koju želite izraziti likovnim jezikom?

-Svako likovno djelovanje temeljim na vjernosti osnovnim estetskim principima. Definiranje strukturalne forme i autentičnost likovnog jezika primarne su vrijednosti kojima se vodim u slikarstvu. Najčešće prikazujem arhitektonske motive - fragmente naselja, sokaka, zidova, zbijene i ujedinjene u homogenu masu. Dinamični impulsi širokih poteza kista vođeni su naglašenom sklonošću ka ekspresivnom izrazu i kolorističkoj izražajnosti. Forme su izobličene i deformirane, što vrlo vjerojatno sugerira na unutrašnje stanje i osjećanja. Ipak, u tim melanholičnim prikazima, uvijek je prisutan i dašak optimizma i nade. 

Kako su nastale prostorne instalacije?

-Kako je dvodimenzionalna ploha vrlo brzo postala tijesna mojim stvaralačkim nagonima, napravila sam iskorak u prostor i počela eksperimentirati s upotrebom odbačenih materijala. Ovaj vid izražavanja poznatiji je pod nazivom "upcycling" i poželjan je kao likovni medij zbog promoviranja održivosti. Plodovi takvog djelovanja bili su najprije veliki formati slika u čijoj su podlozi utisnuti fragmenti stakla ili tkanine, a zatim su nastale i monumentalne svjetlosne instalacije, kao kruna višegodišnjeg istraživanja. U tim instalacijama, svojevremeno prozvanim "Fantomima slobode", ogleda se sva vitalnost stvaralačkog poriva koji ne priznaje tehnička i tehnološka ograničenja.

Budući ste svestrano angažirani dotaći ćemo se nekih od vaših angažmana. Pođimo od ilustracija za knjige...

-Ilustracijom dječje knjige bavim se još od srednjoškolskih dana. To je bio moj prvi pravi posao i ostao je konstanta do danas. U kolovozu prošle godine po prvi put sam sakupila mnogobrojne radove i predstavila ih široj publici, na samostalnoj izložbi "Svijet ilustracije". U tom svijetu caruje zajedništvo, sloga, vedrina i ljubav. Crtež je moj bijeg iz stvarnosti u kojem mogu da oživim "Lenonov san". Bezbrižno, sretno djetinjstvo u tamo je vječno. U mome srcu su sva djeca svijeta i njima je ova izložba bila posvećena. 

Angažirani ste i u teatru oko scenografije....

-Za mene, kao vizualistu, atraktivno je promišljanje o kreativnoj organizaciji prostora; stvaranje vizualne kompozicije u tri dimenzije, kako bi se postigla estetska izražajnost, simbolika i prenijela određena poruka. S tim u vezi, i scenografija na sebi svojstven način okupira i hrani moj stvaralački duh.