Uobičajeno okupljanje. S dosta izostanaka, ali i optimizmom koji prividno ne kopni, a koji se dosad pokazivao neutemeljenim. Hoće li, može li ovaj ciklus, onda izroditi neku sretnu pobjedu ili je sreća nešto što Zmajevi i dalje, nakon Ukrajine i Kazahstana, samo prizivati?

Pola je kvalifikacijskog ciklusa za SP 2022. iza nas, a BiH je i dalje bez pobjede. Bez pobjede ali nekako i dalje u igri za Mundijal. Spletom okolnosti, nikako drukčije. No, vrijeme je da reprezentacija BiH konačno nešto uradi sama, da uzme kontrolu u svoje ruke, konačno pobijedi nekog ozbiljnoga, a u rasponu od 650 dana pobijeđen je samo Kuvajt. Vrijeme je za tu prvu pobjedu u skupini koja bi možda pokrenula stvari, ali problemi s kadrom opet su veliki da bi se bilo kojeg od dva iduća rivala, Kazahstan i Ukrajinu, shvatilo iole olako.

Petev se sjetio Sarića

Kako to obično biva, posebno u ovom korona periodu, reprezentativci su kako se bližilo okupljanje - otpadali jedan po jedan. Najprije Miralem Pjanić i Rade Krunić, a onda i po vlastitom priznanju nedovoljno spremni Mateo Sušić, korona pozitivni Siniša Saničanin te ozlijeđeni Stjepan Lončar. Izbornik Ivajlo Petev naknadno je pozvao Darija Đumića i Sanjina Prcića, a onda se sjetio i Elvisa Sarića – Elvisa Sarića koji je zadnji puta dres reprezentacije nosio u studenom 2019. protiv Lihtenštajna (zadnja natjecateljska pobjeda BiH), Elvisa Sarića koji je ove godine odigrao 323 minute u Saudijskoj Arabiji i tomu dodao još 180 u HNL-u, u dresu Gorice. Je li Petev mogao naći bolju rezervu od Elvisa Sarića za vezni red? Vjerojatno jeste. Ali nije i sada idemo ovako. U ne baš najboljem raspoloženju, pomalo zbunjeni, manje optimistični nego inače… a optimizma je i dosad nedostajalo.

'Ne pobijediš uvijek kad si bolji'

Dakle, opet problemi s kadrom plus i taj kontroverzan poziv… i onda se zajedno s formom i atmosferom iz zadnjih utakmica treba nečemu nadati? Petev tvrdi da je tako. Da ne treba gubiti nadu… što je u ovoj situaciji lakše reći nego zaista tako djelovati. Jer dovoljno se bilo sjetiti samo zadnje utakmice – protiv Kazahstana, kada je taj rival za kojeg bi na prvu teško ustvrdili da pripada u isti kvalitativni razred bod izvukao golom u sudačkoj nadoknadi (2:2), a nakon čega je Petev pokušao naći pozitivu… Opet.
- Zadovoljan sam pristupom, ali nisam zadovoljan s dva primljena gola. Nismo zaslužili ovo, ali nogomet je takva igra. Ne pobijediš uvijek kad si bolji, rekao je Bugarin.
Sve u redu, lijepo je biti optimističan i znamo da je teško u svakoj prilici reći nešto pametno, ali bode oči to što je rekao – jer BiH je rijetko od koga u ovom ciklusu bila bolja, a pobijedila još nije.

Što će reći igračima?

I tako, u tom verbalnom ćorsokaku u kojem se našao zbog toge neutemeljenog optimizma koji prividno ne kopni, Petev sad nekako mori smisliti što reći igračima uoči novog duela s Kazahstanom, a onda i ozbiljnijom Ukrajinom. Da igraju samo na Džeku koji u dresu Intera briljira? Da ne traže Pjanića, jer ga neće biti na terenu? Da igraju svoju igru… koje dosad nije bilo? Morat će Bugarin biti konkretniji i opet skrpiti nešto ni od čega… da ne budemo grublji i bezobrazniji u opisu zadatka koji ga čeka.
Ukratko, ovo su gotovo sigurno dvije posljednje šanse da se nešto učini po pitanju šansi da se ostane u igri za doigravanje. Jer iako će dva zadnja duela ciklusa, nakon ovih u listopadu, donijeti domaće mečeve kontra Finske i Ukrajine, računati na čudo u zadnjih 180 minuta bilo bi u najmanju ruku neozbiljno.

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba

………………..