Kad govorimo o uličnom trčanju u Velikoj Britaniji - za trkače u regiji, a pogotovo za one iz Bosne i Hercegovine, se to uglavnom svodi na London Marathon koji je dio Major serije i koji je posljednjih godina pohodilo samo nekoliko domaćih trkača.

Major seriju inače čini šest najvećih svjetskih maratona: London, Berlin, Tokio, New York, Chicago i Boston.

Ali sam dolazak na start utrke u Londonu je komplicirana misija zbog velike potražnje i konkurencije da se uopće dospije na start, pa još kad se prisjetimo da je za nositelje bh. putovnice potrebna britanska viza koja iziskuje nemale dodatne troškove i da su engleske cijene još jednu razinu iznad država Europske unije, eto par objektivnih razloga za pronaći drugu destinaciju za ispunjenje svojih sportskih ambicija.

To su neki od razloga zašto bh. maratonaca zasad nije bilo previše na otoku, a pogotovo ne na utrkama kao što je Manchester Marathon kojim se ovdje bavimo i koji je trčao potpisnik ovih redova 16. travnja ove godine.

Europski vrh

Manchester Marathon (utrka na 42.195 metara) je u stvari drugi najveći od velikog broja maratona u Velikoj Britaniji koja ima fantastično razvijenu cestovno – trkaču scenu. Reklamira se i kao četvrti najveći u Europi. London, Berlin, Pariz… i poslije toga nema više maratona koji imaju ogroman broj finišera u Europi (odnosno 30K+). Međutim Valencia Marathon je prethodnih par godina jako narastao (2022. godine je imao 21.628 finišera) i preuzeo je u međuvremenu to 4. mjesto. Manchester je 16. travnja imao 18.577 maratonskih finišera. Većina drugih velikih europskih maratona se kreće sa 8.000 do 15.000 sudionika na maratonu. Ako vidite veće brojke koje reklamiraju ti sportski događaji, radi se o broju ukupnih sudionika, odnosno trkačima koji su u sklopu manifestacije sudjelovali u nekoj od kraćih utrka od maratona.

Počeci iz 1908.

Manchester se reklamira i kao maraton koji ima veliku tradiciju, iako je u postojećem obliku održan tek 11. put. Ali ulično trčanje je zaživjelo u ovom gradu još 1908. godine, dok je prvi maraton održan godinu kasnije. Zanimljivo je da je to prvi amaterski maraton koji je koristio distancu od 42.195 metara (znamo da je konkretno ta dužina na nekom velikom natjecanju prvi put korištena na OI u Londonu 1908. godine, a standard za maraton postala tek 1921.). Na različitim rutama se maraton u Manchesteru održavao sve do 2002. godine, da bi nakon pauze u sadašnjem formatu oživio 2012. Po tome je to tek 11. izdanje.

Tretman vrhunskih sportaša

Manchester Marathon je ulična utrka koja potpuno slavi rekreativno – amatersko trčanje bez ikakvog posebnog fokusa na profesionalce. Ako ispunjavate Manchesterove kriterije za „elite field“, odnosno trkač dolazi sa pedigreom vrhunskog sportaša, dobiva besplatnu kotizaciju, pristup elitnom startu i elitne okrepe tijekom utrke. To je sve. Nagrade nisu ništa posebno jer najbolji u muškoj i ženskoj konkurenciji dobivaju po 2.000 funti. Prethodnih godina nagrada je bila 750 funti, ali je nagrađivano po prvih deset, umjesto ovogodišnjih po prvih pet u obje kategorije. Prevedeno na bh. uvjete, puno veća stvar je što npr. Stolački cener (koji se održava 20. svibnja) daje po 500KM za pobjednike svoje trke (iako ti trkači nemaju ni približno rezultate razine kao oni u Manchesteru). Zato u Manchesteru nema afričkih sudionika (ne mogu posebno zaraditi), već je fokus na razvoju rekreacije i amaterskog sporta, usmjeravanju što više ljudi u zdrave životne stilove. Događaj redovito svojim posebno organiziranim akcijama skupi i ogroman novac u humanitarne svrhe. Osim toga, jedna funta od svake kotizacije ide u humanitarne svrhe.

Odlični rezultati

Sve gore spomenuto ne znači da nema dobrih rezultata jer su pobjednici u Manchesteru ove godine bili vrhunski atletičari, Ignas Brasevicius (Litva, 2:16:27) i Naomi Mitchell (V. Britanija, 2:31:26).

 - Puno mi znači pobjeda, pogotovo jer me obitelj ovaj put čekala u cilju. Moj sin je fan Manchester Uniteda, rekao je Ignas Brasevicius po ulasku u cilj, a malo kasnije je podijelio par fotografija u trkačku Facebook grupu podrške Manchester Marathona, kao i svi ostali sudionici maratona, ostvarujući interakciju s njima, onako kako to nismo navikli da rade vrhunski sportaši popularnih sportova.

Ulično trčanje u BiH i regiji je posljednjih sedam – osam godina zaista hit, a broj utrka i njihovih sudionika se uvećava u kontinuitetu. Međutim to je još uvijek ispod razine broja ljudi koji to rade u razvijenijim dijelovima Europe. Razvoj amaterskog sporta je put k zdravijim navikama pojedinaca i zdravijem društvu generalno, a puno na toj stazi možemo naučiti upravo iz sličnih primjera na Zapadu gdje se ljudi u mnogo većim procentima bave „outdoor“ aktivnostima ili sportom generalno.

Kilometraža do starta

Vaš izvještač je u Manchesteru trčao maraton za 2:57:26 (osobni rekord) u svojoj 24. utrci na distanci maratona (42.195 metara), najteže atletske discipline. U pripremi za ovu utrku je potrebno proći barem 12-tjedni trening program koji je u mom slučaju značio pretrčati 1400 kilometara od početka godine do utrke u Manchesteru.

Stopama nogometne povijesti

Prvih oko 15 kilometara maratona u Manchesteru se trči po gradu. Manchester nije tako veliki (ima oko pola milijuna stanovnika) pa se dalje trči kroz šire područje, odnosno Greater Manchester. Ipak trkači dobrim dijelom duž staze imaju i podršku navijača. Staza je jako dobra za brzu utrku, većina tu dolazi po osobni rekord. Ona vodi i pored stadiona Old Trafford, odnosno uz ulicu „Sir Alex Ferguson Way“. Ova ulica se dalje križa sa „Sir Matt Busby Way“, a obje vode prema Old Traffordu, tzv. Teatru snova. Puno velike nogometne povijesti je nakrcano u tom malom prostoru.

Podrška zajednice

U Manchesteru jako drže do tradicije maratona. Oko 100.000 ljudi je izišlo na ulice kako bi bodrilo trkače duž staze. U jednom od popularnih gradskih pubova koji sam posjetio u centru grada na ulazu goste dočekuju uz poruku: „Sretno svima koji trče maraton ovog vikenda“.

Trči i piše: Ersan Bijedić

desk@dnevni-list.ba