Malo je toga poznato o ovom glazbeniku – po nekim je izvorima rođen 1911., po drugima 1917. godine, no svakako je rođen u Mostaru, i sigurno je bio glazbeni virtuoz

Ovog se ljeta na jednoj pozornici u Makarskoj prvi put nakon više od 70 godina čula jedna skladba koja zamalo da je ostala posve zaboravljena, piše Express.

Živog sjećanja na nju više nema jer nema ni onih koji su je nekad čuli u jednom od zagrebačkih ili splitskih salona – možda i onih njujorških – a notni su zapisi čekali netaknuti da ih tko potraži. Partiture za "Tango rastanka", skladbu mostarskog virtuoza Samuela Čačkesa, tražio je umjetnik, glazbenik, kipar i slikar Vladimir Mićković. Provela sam s njim jedno poslijepodne u zagrebačkim arhivima, gdje smo našli i zamalo zaboravljeni "Tango" i druge skladbe, operete i šlagere nepoznatog skladatelja. Čačkes je tango izvorno napisao za harmoniku i violinu, a Vladimir ga je ovog ljeta oživio na nastupu sa svojim sastavom Kalafat, gdje je Jakov Salečić svirao karakteristični ritam tanga na perkusijama, a Frane Duilo dionicu pisanu za harmoniku odsvirao je na klaviru.

Tek je tad, govori mi Vladimir, osvijestio koliko se priča o Samu Čačkesu duboko naselila u njemu, u ove 24 godine, koliko je istražuje. Malo je toga poznato o ovom glazbeniku – po nekim je izvorima rođen 1911., po drugima 1917. godine (očito da je riječ o nečijem nespretnom rukopisu koji je uveo pomutnju u historiografiju), svakako je rođen u Mostaru, i sigurno je bio glazbeni virtuoz, ostvaren skladatelj, zaljubljenik u Hollywood i Broadway, jednako kao u tradicijsku glazbu svoga kraja. Židov, Aškenaz, prvo prognanik u svojoj zemlji, onda dobrovoljni emigrant, a možda, pod nekim drugim imenom, i uspješan brodvejski pijanist.

Malo je toga poznato o ovom glazbeniku – po nekim je izvorima rođen 1911., po drugima 1917. godine (očito da je riječ o nečijem nespretnom rukopisu koji je uveo pomutnju u historiografiju), svakako je rođen u Mostaru, i sigurno je bio glazbeni virtuoz, ostvaren skladatelj, zaljubljenik u Hollywood i Broadway, jednako kao u tradicijsku glazbu svoga kraja. Židov, Aškenaz, prvo prognanik u svojoj zemlji, onda dobrovoljni emigrant, a možda, pod nekim drugim imenom, i uspješan brodvejski pijanist.

Vladimir je, priča mi, odrastao uz priče o mostarskim Židovima, sefardskom i ašekanaškom nasljeđu. Tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, otprilike 2000. godine, počeo je intenzivnije istraživati sefardsku muziku, glazbenike poput Flory Jagode - muziku koju će poslije i obraditi na svoja tri albuma s različitima sastavima. Istraživao je tako i austrougarsko razdoblje rodnoga grada, kad su se Aškenazi i doselili u Mostar.

U vrijeme u kojem srednjoeuropski kozmopolitski kulturni krug susreće onaj orijentalni, Mostar se širi na istok, urbanizira, nalikuje na gradove s kojima će se povezivati upravo preko umjetnosti i kulture, a itekako putem književnosti i, naravno, glazbe. Postoji podatak da je i Gustav Mahler kratko vrijeme ondje boravio i stvarao. Doseljavaju se aškenaške obitelji iz istočne Europe – Bjelorusije, Poljske i Ukrajine, u gradu djeluje radionica izrade violina koju drži obitelj Malaček, doseljenici iz Češke; glazbena podloga grada ostaje sačuvana u sevdalinkama Osmana Đikića, Alekse Šantića i Hamze Hume, ostaje u glasu Himze Polovine.

No tradicijsku je melodiju u klasičnu formu uveo tek Samuel Čačkes. Ime, a djelomično i sudbinu, dijeli s književnikom Samuelom Agnonom, dobitnikom Nobelove nagrade 1966. godine. Agnon je rođen kao Shmuel Czaczkes (Čačkes) u poljskoj Galiciji, odakle je poslije emigrirao u Jeruzalem te promijenio prezime, pod kojim će ostati zapamćen u povijesti hebrejske književnosti. A drugi je Čačkes zamalo prepušten zaboravu. Ipak ne sasvim. Bilo da je rođen u osvit Prvog svjetskog rata ili uoči njegova kraja, svakako odrasta sa sviješću o nestanku starog svijeta. Osim nadgrobnih spomenika Čačkesima, nakon što je grad dva puta razrušen u ratovima, ne ostaje puno arhivskih podataka. Poznat je ipak onaj o Čačkesovu odlasku na školovanje u Zagreb, gdje se brzo istaknuo u generaciji. Još u vrijeme studija, opčinjen američkom filmskom industrijom, prerađuje filmsku glazbu, sklada i za kina, piše šlagere, svira trubu, klavir i harmoniku u zagrebačkim salonima. Poput mnogih europskih Židova u to vrijeme, opčinjen je ritmom tanga - tako i nastaje ona skladba s početka, njegov "Tango rastanka" iz 1939., u kojem se nepogrešivo čuje njegov rodni kraj.

U isto vrijeme kad i Bela Bartok okuplja oko sebe suradnike i šalje ih na put po Balkanu, odakle se vraćaju sa zapisima lokalne, tradicijske muzike, koju on unosi u svoje skladbe, tako je djelovao i Samuel Čačkes. Godine 1937. u New Yorku izlazi kolekcija balkanskih narodnih pjesama i plesova Bele Bartoka. Dvije godine kasnije datirana je Čačkesova "Sevdalijada Bosnia", potpourri skladbi za violinu, klavir, kontrabas, harmoniku, klarinet… Iste godine sklada i operetu naziva "S.O.S.".

"Vjerojatno je predosjećao", kaže mi Vladimir dok pregledavamo partiture operete, pisane nalik na one koje je u Splitu stvarao Ivo Tijardović: naizgled lagane, duhovite, s mnoštvom likova, a u kojima se itekako ogleda trenutno stanje u svijetu. Nakon uspostave NDH Sam Čačkes odlazi upravo u Tijardovićev Split. Prema dostupnim informacijama, u vrijeme Drugog svjetskog rata više je puta boravio na raznim otocima, na Korčuli, Visu i naposljetku na Rabu. U svojim sjećanjima na ratne godine u židovskoj zajednici u Veloj Luci na Korčuli, Aleksandar Mošić, srpski Židov, inženjer i partizan, piše o buđenju političke svijesti početkom 1942. godine, kad je, uz politički, oživio i kulturni rad. "Koncerata je bilo sa ploča, uz uvodno izlaganje, ili u živom izvođenju Samuela Čačkeza iz Mostara, umetnika na harmonici, pevača Maksa Savina, basa, i tenora Zvonka Glika, obojice iz Hrvatske." Uz njih je, nastavlja Mošić, djelovao i čuveni Bruno Bjelinski.

Odande 1943. godine Čačkes s pijanistom Andrejom Pregerom odlazi na Vis. U Pregerovim sjećanjima na to razdoblje svojeg 103 godine dugog života stoji i crtica o nastupu koji su on i Čačkes priredili na Visu za britanske vojnike stacionirane na otoku. Prvi za klavir sjeda Andreja Preger i izvodi Chopina. Zatim mu se na drugom klaviru pridružuje Čačkes te zajedno izvode još jednu Chopinovu skladbu i potom jednu folklornu igru. Sviraju s mišlju na Arthura Rubinsteina, pijanista koji je na svojim nastupima težio ostvariti zajedništvo s publikom. I u tom zajedništvu Britanci slušaju Chopina u izvedbi nekih balkanskih odmetnika i shvaćaju, slušaju potom njihove narodne pjesme i shvaćaju da pred sobom imaju obrazovane ljude, u kojima je širok kulturni prostor.

U jednom su trenutku Čačkesa, s mnogim Židovima, internirali u logor Kampor na Rabu. Njihove je sudbine sačuvao Cezar Zadik Danon u svojoj knjizi "Kako smo preživjeli Drugi svjetski rat". Nakon raspuštanja logora 1943. godine, bez puno drugih mogućnosti, Čačkes postaje aktivniji član Pokreta otpora. Te su dvije godine židovskih revolucionarnih pobuda iz patnje zapisane u "Partizanskoj Agadi" čiji je autor Šalom Šani Altarac; među njima je negdje i Sam Čačkes. Talentirani glazbenik i vjerni pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta, Čačkes nakon rata postaje korepetitor HNK u Splitu.

Ondje ostaje kratko jer uskoro odlazi u Tel Aviv, gdje djeluje kao dirigent u operi. Ipak, ne vuče njega klasika, ne sanja kazališne pozornice; austrougarski je način davno nestao, prostori njegova odrastanja sad gravitiraju nečem sasvim drugačijem, a on i dalje sanja mračnije salone, sanja film i Broadway. Izrael je u tom trenutku najisplativija karta do obećane Amerike. Koristi se itekako čvrstim vezama židovske zajednice te 1953. godine napokon odlazi u svoj New York. I otad mu se gubi svaki trag.

U nedostatku podataka, priča o Samuelu Čačkesu može se dovršiti na razne načine. No neka završi ipak negdje na Broadwayu, na letku nekog mjuzikla, s potpisom Samuela s drugačijim, promijenjenim prezimenom; možda i na odjavnoj špici nekog filma, možda u nekom salonu nedaleko od Gershwina.

"Već neko vrijeme radim na albumu o Samuelu", kaže mi na kraju Vladimir Mićković. "Radni naslov je 'Mostarac na Broadwayu'. Izveo bih njegovu skladbu 'Sevdalijada Bosnia' iz 1939. godine u novoj obradi nakon osam desetljeća. I jednu svoju kompoziciju, kao posvetu i zahvalu na svemu što je ostavio za sobom. Kao što Split ima i živi Ivu Tijardovića, Zadar Blagoja Bersu, tako bih volio oživiti i Čačkesa te onaj klasični soundtrack svoga grada."

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/kultura/saga-zaboravljenog-glazbenog-genija-sve-do-new-yorka-i-broadwayja-26800 - express.24sata.hr