Tradicionalna internacionalna kulturna manifestacija „Mostarsko ljeto“ svečano je otvorena izložbom "Ipak svitanje" akademskog slikara prof. dr  Salke M. Peze u organizaciji Centra za kulturu Mostar. 
Izloženo je impresivnih četrdeset i pet dijela etabliranog likovnog umjetnika. Mostarska publika je oduvijek imala sluha za kulturne sadržaje, ali ovaj put nismo mogli da ne primijetimo snažne reakcije koje od 10. lipnja ne jenjavaju. Tim povodom razgovarali smo s prof. Pezom. 

Kako je uopće došlo do nastajanja izloženih djela?

-Izložba nije bila zacrtana nego je u jednom kontinuitetu nastajala, s prethodnim ciklusom i razvijala se, a to je podrazumijevalo uvođenje više boja, figurativnih kompozicija. Doživio sam ekslopziju boja koje su promijenile moje dotadašnje stanje, pojava figure, gdje sam na neki način radeći i podsvjesno zamišljajući neku kompoziciju. Zapravo figure su same izranjale iz platna. Ja sam ih uobličavao i prilagođavao trenutnoj atmosferi. I prosto sam se prepustio, rekao je prof. Pezo.

-Vremenski je nastajala nekoliko godina zahvaljujući nesretnoj pandemiji. Ako je ikome donijela nešto pozitivno onda je meni. Možda će jedna anegdota najbolje opisati stanje. Na pitanje moje sestre kako sam, rekao sam: "Pa evo malo temperature, izgubio sam čulo mirisa, ali još uvijek dobro razlikujem nijanse boja“, kroz smijeh govori prof. Pezo. 
-Otvaranje samostalne izložbe povodom Mostarskog ljeta je bio jedan događaj ne samo za publiku već i za mene osobno. U prethodnim godinama ne izlazeći iz ateljea, slike sam samo slagao uz zid i nisam imao predstave šta sam uradio. Jedan sasvim novi doživljaj sagledavanja svega onoga što je urađeno prethodnih godina. I zato je ova izložba koliko god bila potrebna publici potrebna je i meni da vidim šta sam napravio i u kom smjeru ići dalje, dodaje autor izložbe.

Mnogi dijele mišljenje da je majstorski podvig ostati konzistentan u preko četrdeset dijela. Gdje tražite inspiraciju?

-Tražiti inspiraciju je nemoguće. Inspiracija nađe tebe. Čisto neka nit u tebi zatitra i onda možeš pretvarati podsvjesno u svjesno. Dakle, tu se ne radi o nekom unaprijed osmišljenom motivu ni objektu ni atmosferi nego jednostavno kad krene rađaju se neke scene, izranjaju neki likovi. I onda mi neko kaže: „Ti uživaš dok radiš“. Ne uživam dok radim. Ja se hrvem dok radim, a uživam tek kad sliku priveden 99%  kraju. E onda onaj 1% uživam u nekim sitnim dodacima, akcentima, poboljšanjima“.
Vaše kompetencije su svestrane. O slikarstvu se ponajviše priča i zna, ali ostavili ste traga i kao redovni profesor i dekan na Nastavničkom fakultetu Univerziteta „Džemal Bijedić“. Kako možemo čuti i pročitati ovih dana vaši studenti se s nostalgijom i ponosom sjećaju vremena provedenog s Vama. Kao stručni konzultant i mentor bili ste uključeni u razne projekte i bili podrška neprofitabilnom sektoru. Dizajn plakete i priznanja Peace Connection i Mimar mira koje je uspostavio Centar za mir i multietničku saradnju Mostar, krase domove domaćih Mimara, ali i svjetskih velikana poput Nelsona Mandele, Vaclava Havela, Alojza Mocka, Muhameda El Baradeija, Irine Bokove i mnogih drugih. Negdje možda između svega ovoga, gledano kroz vrijeme, je i Vaš rad u Narodnom pozorištu na poziciji direktora. U ovoj širokoj paleti šta biste mogli izdvojiti kao svoje najveće interesovanje?
-Interesovanje za pozorište i likovnu umjetnost! To je jedan sretan spoj i uspješna kombinacija. Magistrirao sam pozorište i dramu pod mentorstvom Tvrtka Kulenovića. Pozorišna i likovna umjetnost odišu likovnošću. Uradio sam dosta scenografija i kostimografija, a likovnost je ona nit koja spaja ta dva načina umjetničkog iskazivanja. Na kraju to su dvije moje ljubavi.

Što dalje? 

-Možda neki lagani prelaz u neki novi ciklus. Neki novi svijet. Što reče španjolski slikar Huan Miro: "Najgore je kad slikar sam sebe kopira".

Logično je da idemo dalje, da istražujemo jer to će sigurno otvarati neke nove teze. Sve ono što se nekada i dešavalo i doživljavalo će jednog dana izaći u obliku neke slike“.

Publika je pomno slušala i recenziju Aleksandre Savić koja je izložbu svečano proglasila otvorenom. Iskoristili smo priliku da iz prve ruke saznamo kako je surađivati sa Salkom Pezom.

-Salko Pezo je po tipu ličnosti intelektualac. Osoba sa integritetom i vama dozvoljava da zadržite svoj. Čak i kad je dominantno superiorniji u nekoj temi ili području ostaje jednostavan i pitak sugovornik. Imala sam priliku u kontinuitetu surađivati s njim i učiti od njega tokom sedam godina eksperimentalnog projekta „Club Aleksa“, kao i na dokumentarno umjetničkom filmu „Srce Herecegovine“. Pezo je apsolutni sluhista s jakim konceptom individualnosti odmaknut od mindseta (načina razmišljanja) niskih frekvencija. On je doslovno, poštujući sve temeljne vrijednosti, biće univerzuma što se svakako reflektuje i na njegov umjetnički identitet, kao i na poziv profesora, saradnika, mentora i drugih identiteta njegove ličnosti. Ljudi to prepoznaju i pozdravljaju. Evo vidimo sa zadnjom izložbom koliku je napravio buku. Toliko ozbiljnih, konstruktivnih komentara može izazvati samo neko ko dopre do ljudi. Nema ravnodušnih, ističe Aleksandra Savić.