Mostarski glumac Saša Oručević dio je ekipe koja je radila na ostvarenju “Kuda ideš Aida?“, redateljice Jasmile Žbanić, koji je između ostalog sniman i u njegovom rodnom gradu.

Ovaj film bosanskohercegovački je kandidat za prestižnu filmsku nagradu – Oskar, a Oručević koji je među prvima imao priliku pogledati ga, svoje impresije u ugodnom razgovoru vođenom u jednom od mostarskih restorana, podijelio je i sa nama.

Jeste li zadovoljni kako je to sve na koncu ispalo i da li Vam se svidio film?

- Teško je za filmove ovog žanra govoriti da li nam se sviđaju ili ne. Zadovoljan onim što sam osobno radio - itekako jesam. I moram da naglasim da će rijetko koji gledatelj film promatrati s aspekta da li mu se svidio ili ne. On je težak i potresan. Pričan je iz ugla na koji ni mi na ovim prostorima nismo navikli, bez obzira što smo prošli kroz sve ono što se dešavalo tih devedesetih. Nije mi prvi put da sam radio s Jasmilom Žbanić. Ona voli te teme. Radili smo zajedno i na filmu “Oni koji ne mogu da govore“.  Priča je to o stradanju Višegrada. I ona je nastala po istinitom događaju. Nažalost za priču poput višegradske ni osobno nisam znao dok se s njom nisam upoznao kroz film. Izgleda da neke istine prije saznaju ljudi vani, nego mi koji smo tu. Možda su to ti neki zidovi šutnje. Jasmili inače beskrajno vjerujem, a to je najvažnije kada s nekim kreneš u projekt. Ona ima viziju i točno zna što želi, a moje je i svakog drugog glumca da joj vjerujemo i uklopimo se u priču. Siguran sam da sam u tomu uspio. Uostalom to sam zaključio i kroz neposredne razgovore s njom tijekom snimanja. Ipak, publici ostavljam da sudi, jer se zbog nje sve to i radi.

Kako je bilo raditi na mostarskih plus 45 usred ljeta?

-Užasno teško. I nije jedini problem bila vrućina. Sve je bilo teško psihički podnijeti. Bio sam po prvi put u situaciji da uđem u hangar pun ljudi i da odjednom svi oni moraju ustati. Bilo je tu i ljudi koji su zaista bili logoraši. A kompletan taj ambijent zaista podsjeća na logor. Snimali smo i u Stocu, te u Titovoj ulici, na Heliodromu i u Bijelom Polju kod Mostara. Uz nas je stalno bilo oko tisuću statista. I nemoguće je bilo isključiti čula kada ustane tisuća ljudi. Mislim da su te masovne scene bile najproblematičnije. Bilo je u svemu i neke ljepote. Radiš teške scene i vidiš da nije svejedno ni ljudima koji za sobom imaju više od stotinu filmova. Svi smo bili na istom fonu i zato smo sve i uspjeli uspješno izvući do kraja.

Srbijanska glumica Jasna Đuričić odigrala je sjajno glavnu ulogu u filmu...

-S njom i Borisom Isakovićem koji igra ratnog zločinca Ratka Mladića imao sam priliku surađivati i na ranijem Jasmilinom projektu. Oni su vanserijski glumac i glumica i moram kazati da je s njima bez obzira i na težinu priče i na sve druge poteškoće, na setu bilo sjajno.

Film je i bosanskohercegovački kandidat za Oskara...

-Slušao sam nedavno Jasmilu koja je po pitanju nominacije sve lijepo objasnila. Pošteno – sama nominacija za Oskara veliki je uspjeh. Ne znam što se dešava u svijetu s kinematografijom, ne znam ni koliko filmova je izvan engleskog govornog područja nominirano, a siguran sam i da je izbor sužen jer korona čini svoje. Ponavljam, sama nominacija je veliki uspjeh, a za dalje ćemo vidjeti.

Važnu ulogu u ovom filmu svakako ima i veliki broj statista...

-Masovne scene sa statistima bile su najteže i mnogo su puta ponavljane. Svaki detalj je veoma važan. Četiri-pet ekipa hitne pomoći stalno je bilo tu. Bilo je i nekoliko slučajeva u kojima je pozlilo ljudima i zato sve pohvale svima koji su dali doprinos za realizaciju ovog velikog projekta. Bilo mi je teško u filmu “rješavati“ ljude – sugrađane koje svakodnevno susrećem. Svi su bili svjesni važnosti samog projekta i dali su sve od sebe. Ljudi su živjeli za film i bilo je interesantno promatrati tu masu.

Je li Vam bilo drago što se radilo u Mostaru i da li je za vas to bila olakšica?

-U jednu ruku bilo mi je drago, a u drugu baš i ne. Ne - zato što je naš grad danas u stanju u kojem je lako kreirati ratnu scenografiju. Ovdje je skoro 30 godina od rata, a mi i danas u Titovoj ulici imamo ruševine, pored kojih kad iskipuješ kamion zemlje i ostaviš metar drva – imaš scenografiju kao da je rat tek stao. S druge strane mi je i drago, jer je Mostar kao sredina dao važan doprinos realizaciji filma. Bolje bi, naravno, bilo da smo radili u Srebrenici na autentičnim lokacijama, ali i ovako je bilo zaista uvjerljivo. Svi smo ljudi, svi imamo repove tog vremena i nemoguće je bilo isključiti emocije. Miris baruta koji se osjetio na setu vraćao me na nešto što sam prošao ili proživio. Drago mi je što su ovdašnji ljudi vidjeli kako se rade veliki filmovi.

Za kraj, što još danas radite?

Angažiran sam u kazalištu. Predstava Narodnog pozorišta Mostar i Hrvatskog narodnog kazališta Mostar “Ajmo na fuka“ koju sam radio s kolegom Robertom Peharom ostvarila je veliki uspjeh i stalno smo uprkos pandemiji na daskama. Sljedeće gostovanje je u Travniku. J. S.