Mora se raditi srcem. Teško jeste, osvježenje u Upravi treba, jer se bojim umora, jer posao se radi ili ne radi. Nema sredine, a u Veležu se mora raditi. Otakako sam predsjednik, veća mi je briga Velež, nego moja firma

Bez bombastičnih najava i velikih riječi, ugledni privrednik Senad Husnić krajem prošle godine stupio je na čelo Fudbalskog kluba Velež. Nastaviti tamo gdje je stao u tom trenutku suspendiraniŠemsudin Hasić, nastojati biti bolji, raditi u interesu kluba pa u svemu ponekad podnijeti i kritiku, bila je Husnićeva vizija i tog dana i danas.

Pola godine nakon preuzimanja funkcije postao je treći predsjednik u stogodišnjoj povijesti koji se mogao pohvaliti trofejom. Bila je to najbolja nagrada za entuzijazam ne samo njega, već i ostalih članova Upravnog odbora Veleža.

Ne tako davno ste preuzeli funkciju prvog čovjeka kluba. Jeste li imali strah kada ste preuzeli funkciju. Ipak je momenat bio nezahvalan, a odgovornost ogromna?

-Mislim da sam krajem jedanaestog mjeseca preuzeo funkciju. To je ustvari u tom trenutku bilo zamišljeno kao prelazno rješenje zbog kazne koju je nešto ranije Nogometni savez Bosne i Hercegovine bio izrekao dotadašnjem predsjedniku Šemsudinu Hasiću. Mislio sam da će to biti mandat od dva mjeseca, a evo izašlo je već na skoro osam mjeseci. U tom trenutku iskreno nisam bio spreman na tako dug period. Ali jednostavno, moralo se nastaviti ono što je započeto. Nije me bilo strah. Kada je organizacija dobra i sve na svom mjestu, onda straha ne treba biti. Istina, kada sam preuzeo funkciju imali smo lošu klimu u klubu. Imali smo i probleme s rezultatima. Bili smo poziciju iznad zone ispadanja, trener Feđa Dudić bio je podnio ostavku, sa samo tri boda više od zone ispadanja. S Nogometnim savezom nije bilo komunikacije. Vremenom smo to počeli slagati.

Za kratko vrijeme ste popravili odnose s čelnicima Nogometnog saveza BiH. Kako je sve to teklo?

-Došle su zimske pripreme u Antalyji. Tamo sam bio zajedno s ekipom i stručnim štabom. Pojavili su se čelnici Saveza, zamolili su da popijemo kafu... Sjeli smo, razgovarali. I to je, mislim, urodilo plodom. Kasnije, odnosi su bili znatno bolji. Na istoj toj kafi smo dogovorili ugradnju hibridnog travnjaka na stadionu Rođeni. Nije bilo lako. Naišao sam na negodovanje dijela navijača, u gradu zbog dijaloga sa Savezom nisu svi bili sretni, neki su bili i skeptični, misleći da se ništa neće popraviti ili promijeniti na bolje. Ipak, desilo se dosta toga dobrog. Pokazalo se da razgovor može mnogo toga riješiti. Nakon tog sastanka, nismo imali prigovore ili primjedbe na odnos Saveza. Pa ni na suđenje. Ušli smo u projekt prvi zajedno s Borcem iz Banja Luke. Prvi stadion koji se pravi je naš. To je ustvari naša moralna pobjeda i naš uspjeh. Stadion bi po dinamici trebao biti gotovo za 45 dana, uz njegovanje trave od 15 dana, tako da bismo negdje 5. augusta trebali imati novi travnjak za naše domaće utakmice.

Jedan ste od trojice predsjednika kluba s trofejom. U društvu ste Jole Muse...

-Čovjeku gode pohvale. Pa i te usporedbe. Jole Musa je bio veliki čovjek. I sada usporedbe s njim naravno laskaju, ali treba biti skroman, ostati na zemlji i reći da se od svega ne treba praviti velika priča. Možda će to raditi generacije nakon nas. Kada se budu pisale knjige za 150. ili 200. rođendan. Ponosan sam ako se moje ime bude spominjalo u tim knjigama. Ne bih isticao sebe, ni slučajno. Ja sam samo dio tima koji je nevjerojatan i koji diše za klub. To je devet ljudi i svi mi smo ovaj trofej koji je od nedavno u našim vitrinama. Moram spomenuti da su veliki doprinos dali i raniji članovi koji su u ovom vremenu od 2016. do danas bili dio Uprave, kao i Džemila Šošu, direktora koji radi ogroman posao svakodnevno i koji također zaslužuje sve pohvale.

Na Skupštini ste bili ponudili ostavku. Zašto?

-Razmišljao sam da sam Velež bio preuzeo na dva mjeseca. Kao prelazno rješenje. Nadao se sam se da će se vratiti prethodni predsjednik i da će se to riješiti što prije. Ovo je skup hobi. Ne u materijalnom smislu. Trošim se i fizički i psihički. Baš u tom trenutku smo neplanirano ostali bez šefa stručnog štaba, bez njegovih asistenata, tako da nisam imao pravo da odem, bez obzira na umor, kako moj tako i kolega u Upravnom odboru. I danas sam siguran da ne bi bilo loše da sve ovo preuzme neko mlađi, neko ko je spreman dan i noć raditi za napredak kluba. Ostavka nije prihvaćena. Zbog problema s trenerom mislio sam da nemam pravo da se ljutim. Danas imamo novog šefa Amara Osima. I mislim da je on u ovom trenutku daleko najbolje rješenje. Očekujemo da Velež nastaviti voditi istim putem, ali i da ode stepenicu više. Kada se poslože stvari, kada budemo imali novi travnjak, kada nadam se, eliminiramo makar jednog protivnika u Europi, onda ćemo ponovo razmišljati o odstupanju ili osvježenju Upravnog odbora i novim rješenjima.

Tu su i infrastrukturni projekti...

-Nadamo se da ćemo u narednoj godini riješiti i prostoriju za prvu pomoć, press službu i ostale stvari koje zahtijeva UEFA. Na stadionu Rođeni nam treba europski Velež. Radimo i gradimo bolji Velež. Ugovor s trenerom koji ima devet trofeja je dio svega toga. Pojačavamo se u igračkom kradru. Neki igrači su otišli. Pregovaramo s nekim još momcima, a oni koji su dosad angažirani će siguran sam biti pojačanja za naš klub. Očekujemo stabilniji i bolji Velež, koji će biti redovan učesnik euorpskih takmičenja.

Koliko je teško baviti se biznisom i voditi instituciju kakva je Velež i istovremeno na obje strane biti uspješan?

-Ne volim pričati o 2016. godini preuzeli klub koji je u tom trenutku bio pred gašenjem. Svi mi koji smo ušli u tu priču imamo svoje porodice, svoje poslove, uglavnom privatne biznise... Postigli smo određene poslovne uspjehe. Velež je ipak nešto posebno i svi dio energije ulažemo u klub. U svijetu je to, kažu, biznis. Ovdje je ipak to najmanje biznis. Ovaj grad i klub zaslužuju pažnju i ljubav i bez obzira na težinu, doza ljubavi je tu i ona je neophodna. Mora se raditi srcem. Teško jeste, osvježenje u Upravi treba, jer se bojim umora, jer posao se radi ili ne radi. Nema sredine, a u Veležu se mora raditi. Otakako sam predsjednik, veća mi je briga Velež, nego moja firma. Danas sam više posvećen klubu nego biznisu. Mnogo više vremena provodim na stadionu nego na gradilištima na kojim grade zaposlenici mog preduzeća.