Piše: Dragan Bradvica

Socijaldemokratski premijer Sjeverne Makedonije Zoran Zaev povukao se s mjesta predsjednika Vlade i stranke SDSM što znači kako će ova zemlja nakon lokanih i na vanredne parlamentarne izbore.

S obzirom da je desničarska antieuropska oporbena stranka VMRO-DPMNE odnijela veliku pobjedu na lokalnih vrlo je moguće kako će i na parlamentarnim izborima. Epiteti koji se vežu za ovu stranku najčešće su 'ultradesničarski', 'antieuropski' i 'proruski', a nije nevažno kazati kako je njihov bivši čelnik Nikola Gruevski nakon optužbi za korupciju pobjegao u Mađarsku i samo čeka pogodan trenutak da se vrati.

Dakle, sve miriše na nove velike turbulencije uovoj zemlji. A to pak samo znači 'točku na i' katastrofalne politike Zapada, prvenstveno Europske unije prema zapadnom Balkanu. Umjesto napretka i uske suradnje, u svim zemljama dobili su povratak radikala koji se i ne libe kazati kako neće u NATO ili EU, kako žele najbližu suradnju s Rusijom i Kinom, kako su pobornici velikodržavnih projekata…

Radikalne i populističke opcije

Ne zaboravimo kako je Zaev uradio nezamislivo kako bi počeo pregovore sa EU, a iz Bruxellesa za to dobio 'šamar za šamarom'. Naime, on je promijenio i ime države kako bi riješio višedesetljetni spor sa Grčkom i 'otključao vrata' NATO-a i EU. Ali onda se pojavljuje Bugarska s, najblaže rečeno, jako čudnim zahtjevima i blokadama dok ostatak EU ili šuti ili ima blage reakcije.

Tako je Sjeverna Makedonija'ostala na ledu', zajedno s Albanijom, a sve to je samo dodatno razigralo ionako razigrane nacionalizme na Balkanu, ulilo dodatno gorivo u motore radikalnim i populističkim političkim opcija. Sada umjesto da imaju umjerenu proeuropsku politiku u ovim zemljama, vrlo je izgledno da će imati rigidne desničare kojima su vladavina prava, sloboda medija i brojni drugi demokratski postulati strani. Uz to, umjesto puta ka EU, imati će put ka Istoku.

U Srbiji to poodavno imaju, jer iako se tamošnja vlast deklarativno zalaže za put ka EU, sve radi da tamo nikada ne dođe, a da s Rusijom, Kinom i Turskom ima najdublje moguće veze. Autokratski način vladanja guši slobodu političkog djelovanja oporbe, slobodu medija, vladavina prava je postao samo floskula. Tu ne staju pa se posljednjih godina javno i nedvosmisleno spominje i 'srpski svet', što nije ništa drugo nego 'velika Srbija'. Sve se to pak događa na samoj granici sa Unijom ali pojedine zemlje članice ne da to kritiziraju nego ovu zemlju otvoreno hvale za velike uspjehe.

U Crnoj Gori na vlasti su također ultradesničarske opcije u vidi Demokratskog fronta. Njihovi puleni javno govore kako će, kada sami mogli praviti vlast, povući priznanje Kosova, povući se iz NATO-a, biti protiv članstva u EU, a jačati samo odnose s Srbijom i Rusijom. Iako to nisu otvoreno kazali, njihovo ponašanje sugerira da bi se vrlo rado vratiti 'pod skute' Srbije i poništili čak i crnogorsku neovisnost.

U isto to vrijeme u BiH je najspominjanija riječ posljednjih mjeseci 'rat'. Lider SNSD-a Milorad Dodik već poodavno u blokadi drži čitavu državu, a sada najavljuje i jednostrano povlačenje ranije prenesenih nadležnosti. Njihov koalicijski partner, SDA i njihov lider BakirIzetbegović, pak na to odgovara da se to neće moći dogoditi mirno čime dodatno podgrijavaju tenzije.

Nevjerojatna lakoća ignoriranja

A i kada se sve ovo događa, sa Zapada nema niti jasnih poruka, a o djelovanju da i ne govorimo. Mlake reakcije, ustaljene diplomatske fraze i slanje birokrata da rješavaju probleme nije, niti će dati bilo kakve rezultate. U kakvoj je paralizi sama EU svjedoče i ponašanja pojedinih lidera zemalja članica kojima uopće nije mrska trenutna situacija na zapadnom Balkanu.

 Zbog svojih borbi sa Bruxellesom spremni su podržavati rigidna desničarenja u zemljama zapadnog Balkana. I dok stvari ubrzano idu u pogrešnom smjeru, u bruxelleskim hodnicima ništa nova. Ponavljaju se rečenice o tome kako je Unija najznačajniji partner zapadnom Balkanu, kako najviše investira, kako najviše pomaže itd, što sve jeste istina, ali nevjerojatna je lakoća ignoriranja realne slike na terenu u tim državama.

Pa tko još može vjerovati da će žitelji države koja je zbog EU promijenila i ime, a EU im zauzvrat dala novu blokadu procesa proširenja, i dalje vjerovati i podržavati taj put? Zar je teško bilo pretpostaviti da će nakon što se danima mora voditi diplomatska ofanziva da se u dokumentima tek spomene riječ proširenje, žitelji zapadnobalkanske šestorke time biti oduševljeni i još jače podržavati europski put? Naravno da proeuropske snage gube popularnost, jačaju one koje nude populistička obećanja, regija tone u nove krize.

Autokrate su sve jače i jače, obični žitelji u sve većim redovima bježe iz svih zemalja regije, geopolitičke sile s Istoka su sve utjecajnije i šire svoje interese u regiji… S obzirom kako je veliko pitanje hoće li opstati i sama EU, i ako hoće u kakvoj obliku i s koliko članica, još je veće pitanje što će biti sa zapadnim Balkanom. Sve ono što je bilo nezamislivo samo prije desetak godina, sada ne samo da je mogućnost i nešto o čemu se šapuće, nego se otvoreno zagovara. A kako bi postojalo i ono malo nade i optimizma da će se stvari vratiti na pravi kolosijek, unutar Europe trebaju vrhunski političari i najkvalitetnije politike. Veliko je pitanje ima li ih u ovom trenutku.

S obzirom na to, sve nade su opet uprte u SAD. Ali oni imaju velikih unutarnjih problema i podjela, geopolitički im je primat Indo-Pacifik, a i s Unijom i dalje imaju vrlo turbulentan odnos. K tome, nakon Afganistana su svima koji to žele čuti poslali više nego jasnu poruku: 'Što da se mi borimo za ono za što se ne bore niti žitelji u vlastitoj državi'. Stoga, s obzirom da žitelji ovdašnjim zemalja prosvjeduju uglavnom nogama (odlaze prema zapadu), EU očigledno ili spava ili ponovno ne zna kako smiriti svoje dvorište teško je očekivati da će to za njih raditi SAD.