Svako svjetsko prvenstvo donese nešto novo, ali i potvrdi neke već uvriježene trendove. Koliko god specifično, ovo u Katru - nije izišlo iz tog šablona.

S obzirom da je ovo prvenstvo najavljeno kao nešto što dosad nismo vidjeli, moramo konstatirati da smo pomalo razočarani. Jer sve viđeno, prikazano, nije nas šokiralo… što se danas traži. Ali da je bilo nezanimljivo – daleko od toga. Katar je dosad definitivno imao svojih trenutaka.

Jedno čudo nije dovoljno

Da će biti svega i svačega, pokazala je već jedna od uvodnih utakmica. Ona u kojoj je Saudijska Arabija porazila Argentinu. Bilo je 2:1 u toj utakmici u kojoj je Messi svoj račun otvorio s penala. Argentinci su tada djelovali kao muhe bez glave, kampanja im se odmaknula od utrke za naslov te prerasla u borbu za goli život. No, isto kao što je došlo, to je iznenađenje i otišlo. Saudijci nisu prošli skupinu, to im jedno čudo nije bilo dovoljno, a Argentinci kao da su se naljutili pa su iduće tri utakmice odradili bez packe… što nije iznenadilo pa su klasičari, oni koji ne vole promjene, ipak odahnuli.
No, iznenađenja je bilo još – Japan je priredio čak dva. Uneredio je Španjolce, Nijemce iz skupine poslao kući. Posebno se dugo pričalo o onoj pobjedi protiv Furije u kojoj se istaknuo detalj lopte koja je izišla vam terena – ali ustvari nije. Jer moderna je video-tehnologija pokazala - da nije.

Što je nedostajalo 'starom zaleđu'?

I baš se tu, u tom trenutku, sažela sva priča oko tehnološki modernog prvenstva… sudački previše nadgledanog prvenstva, ako želite. Jer što reći na ono nesretno 'poluatomatsko zeleđe' – tu naprednu tehnologiju koja golom oku nekad jednostavno ne može priložiti dovoljno uvjerljive dokaze za neku odluku. I zar je pravilo zaleđa toliko loše da ge trebalo ovako popravljati?
Ipak, da ne bude da su se svi ti inženjeri mučili nizašto, reći ćemo da je ukupni dojam ipak OK. Da je tehnologija pomogla, što je po nekima učinila i direktiva FIFA-e da duljina efektivne igre nadoknadi – osjetnim sudačkim nadoknadama. Bilo je ovo dosad i poprilično čisto, ne-prljavo prvenstvo, što je također zasluga FIFA-e. Neki će se, posebno oni skloni teorijama zavjere, čuditi što ta FIFA nije pomogla velikim reprezentacijama da prežive, ali i to se očito promijenilo.

Pobjeda timske igre

Kevin De Bruyne, Thomas Müller i Christian Eriksen, nisu se naigrali. Belgija, Njemačka i Danska nisu vidjele nokaut fazu. Šteta, jer riječ o reprezentacijama koje po imenima dobro znamo, koje onako – zvuče dobro. Prvenstvo je možda tu izgubilo na draži, ali i pokazalo koliko se nogomet mijenja – do te mjere da se nekoć nezadrživa 'tik taka' preko noći pretvorila u 'tik tok'. Praksa je u slučaju Furije prerasla u teoriju, vjerovali su Španjolci da će se protiv Maroka biti dovoljno samo pojaviti na terenu… kao da nisu gledali utakmice afričkog tima protiv Hrvatske i Belgije, kao da prvo mjesto Marokanaca u skupini nisu shvatili ozbiljno. Kao da su bili uvjereni da je njihova kvaliteta do te mjere superiorna da će lako poništiti disciplinu, trku i borbenost rivala – istinske kvalitete jednog tima kojeg čini zapravo ograničen broj planetarno poznatih igrača. Pobjeda timske igre nad uvriježenim, 'nedodirljivim' standardima? O da.

Poraz velikana  

A kad smo kod velikana koji je na zalasku, dalje od Cristiana Ronalda ne treba tražiti. Da, protiv Gane je postao prvi koji je zabio na pet mundijala (!), ali u razbijanju Švicarske sudjelovao je simbolično… a djelovalo je čak jadno koliko je bio fokusiran na svoj pogodak koji nije došao nakon što je ušao s klupe. Šteta za igrača njegovog kalibra, šteta što nije shvatio da njegovo vrijeme na vrhu prolazi, šteta što klupu nije doživio s više dostojanstva. A sve je to došlo nakon njegovog ružnog razilaska s Unitedom, u kojem je također izričito tražio da ga se tretira kao zvijezdu, za koji je tvrdio da se neće odraziti na njegove partije u Katru. Šef mu Fernando Santos, pobrinuo se da tako i bude pa ga je kontra Švicarske ostavio na klupi.
Hrabrih je izbornika bilo još, poput Johna Herdmana koji je Hrvatskoj, onako frajerski poručio da će ju 'sje*ati', no njemu se to nije vratilo na terenu…

Tko će obući Zlatnu kopačku?

Na terenu je generalno bilo svega. Katarska je trava neke totalno zbunila, poput Lukakua koji umjesto na golove fokusirao na nevjerojatne promašaje, ali obraz rasnih strijelaca, mnogi su ipak spasili. Mnogi, poput Mbappea s pet golova uz svoje ime te čak devet igrača koji su postigli po tri gola od koji samo Enner Valencia i Alvaro Morata neće biti u prilici popraviti taj svoj učinak do kraja turnira.
Drugim riječima, utrka za Zlatnu loptu zasad je poprilično otvorena i vodi se između velikog broja kandidata, ali bojimo se da će se oni željni iznenađenja ovdje - neće iznenaditi. Mada, ako 'poluatomatsko zaleđe' pokaže ljudsku stranu i zaspe na trenutak… tko zna?

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba