Narodno pozorište Mostar jedna je od najstarijih ustanova kulture u Hercegovini. Slavljenik, koji je nedavno napunio 75 godina i danas je bastion kulture i kuća na koju se može ugledati. 

Vremena su teška, jasno je, posebno za kulturnjake, međutim malobrojni tim NPM-a odlučno dočekuje izazove, s namjerom da održe razinu koju je NPM dostigao kroz decenije rada. O aktualnostima u Narodnom pozorištu i budućim planovima razgovarali smo s direktorom Emirom Spahićem.

Ustanove kulture u zemlji poput naše u vremenu koje živimo teško funkcioniraju i problemi su svakodnevnoca. Kakvo je stanje u Narodnom pozorištu Mostar, danas?

-Iskreno, ponosan sam na to kako naša kuća funkcionira s obzirom na okolnosti. Naš teatar ima dugu tradiciju i zgradu koja sama po sebi nosi značajno povijesno naslijeđe. Ipak, vjerujem da kuću ne čine zidovi, već ljudi – obitelj koja je, nažalost, iz dana u dan sve manja. Trudimo se održati sve na okupu, iako nemamo dovoljno resursa da svaku potrebu riješimo odmah. Ipak, svakodnevno radimo na sitnim poboljšanjima i prilagođavanjima, jer želimo da i publika i glumci imaju najbolje moguće okruženje. Nastojimo održati ravnotežu između naših mogućnosti i želje da zadržimo nivo kvalitete koju publika očekuje.

Šta je ono što vam danas, možda, nedostaje?

-Mladi, talentirani, ambiciozni, posvećeni, odlučni… glumci, redatelji, scenografi, tehničari… Odnosno stabilno financiranje koje bi nam omogućilo da istrajemo u kreiranju istinski vrhunske pozorišne umjetnosti. Da bismo to postigli, neophodna su nam kontinuirana ulaganja i statusna sigurnost.

Ima li nešto što posebno izdvajate kao problem u funkcioniranju?

-Jedan od najvećih je to što smo uvijek na pola puta između ideje, umjetničkog zanosa i prazne kase. Naravno, tu je i birokracija, toliko slojevita da ponekad pomislim kako bi čovjek mogao odraditi čitavu Shakespeareovu trilogiju dok završi proceduru za kupovinu jedne zavjese. No, možda nas upravo to tjera na dodatnu kreativnost – mada i to ima svoj kraj.

Biste li mogli opstati bez potpore vlasti?

-Kao javna institucija od posebnog značaja, Pozorište ima jasno definiranu misiju i zadatke koji proizilaze iz zakona, a ti zadaci po prirodi nisu usmjereni na komercijalni profit. Nismo profitabilna organizacija, niti smo vođeni vlasničkim interesima što je to slučaj u privatnom sektoru. Svako društvo ima institucije koje ne ostvaruju dobit, ali su ključne za njegovo normalno funkcioniranje. Zato je percepcija “potpore vlasti“ uglavnom pogrešna, jer bez uređenog društva i institucija koje ga čine, ne bi bilo ni pojma “vlasti“ kakvu danas poznajemo. U tom smislu, naša suradnja s nadležnim institucijama nije pitanje povlaštene pomoći, već logičan dio odgovornog sustava koji prepoznaje važnost kulture.

Da li Vam posljednja odluka vlasti o povećanju minimalne plaće donosi probleme?

-Ne mogu reći da me nije obradovalo – ljudi zaslužuju i moraju imati pristojan život. Međutim, a u skladu s vašim prethodnim pitanjem, ta radost pomalo blijedi pred neumoljivim brojkama koje nagovještavaju budžetski minus. Sada razmišljamo kako da ne žrtvujemo ono malo “luksuza“ i da ne ukinemo barem jednu premijeru godišnje. Naša želja je da proširimo repertoar, a možda, tek možda, uspijemo zadržati i kadar i planirane produkcije.

Što planirate u 2025.?

-Strateški plan za 2025. godinu podrazumijeva razvoj “naprednih“ pozorišnih formi: drama koje ne zahtijevaju glumce, scenografija koje ne traže tehničku postavku, sve do interaktivnih performansa u kojima publika istovremeno postaje producent, autor i izvođač, a koji nužno ne zahtijevaju postojanje publike… U osnovi ostaje isti cilj: da nastavimo s premijerama, gostovanjima i festivalima, te da svaka nova predstava donese barem malo radosti i optimizma u ova, blago rečeno, zanimljiva vremena.

S. Ž.