Cijene živežnih namirnica, energenata i svega ostalog u Bosni i Hercegovini još uvijek divljaju, a sve više ih osjećaju i oni koji imaju dobre poslove. Čak ni njihove plaće posljednjih mjeseci ne mogu pokriti iznos potrošačke korpe.

I dok dužnosnici sebi povećavaju plaće, Bosna i Hercegovina je svrstana među zemlje s najnižom satnicom rada u odnosu na druge europske zemlje. Uz bijedne satnice, život u Bosni i Hercegovini je, kažu iz sindikata, postao je umjetnost preživljavanja.

Da stvar za stanovnike BiH bude još tragičnija, od novih vlasti očekivali su se potezi koji će barem olakšati život, promijena poreznog sustava kako bi radnici imali veće plaće, očekivala se aktivnija borba s inflacijom, kao i neki put koji vodi u poboljšanje kvalitete života u BiH. Međutim, zasada od državne premijerke Borjane Krišto čujemo samo 'da smo privrženi EU i NATO putu'. Jasno je da je taj segment jako važan, ali predjedateljica Vijeća ministara još nije objasnila na koji način će se država 'obračunati' s divljanjem cijena, povećanjem satnica, boljim radnim statusima itd.

Rudari i inflacija

Plaće radnika nisu dovoljne da pokriju ni trećinu potrošačke korpe koja u ovom trenutku iznosi više od 3.000 KM. O povećanju cijene satnice koja je tri i pol KM nitko i ne razmišlja, a ona je prema ocjenama svih sindikata - bijedna.

- Ovo zaista vrijeme preživljavanja. Rudar ide 300 metara pod zemlju i osam sati ostaje za strojem. Kada dođe kući, teško može doprinijeti obitelji, baviti se poljoprivredom i gubiti radnu spososbnost, i kući i na poslu. Ovo je težak momenat za rudare koji se tiče inflacije, rekao je predsjednik Samostalnog sindikata rudara Federacije BiH, Zijad Lacić.

Kada je odnos prema radnicima u zemlji u pitanju, država je odavno zakazala. I to je jasan pokazatelj sve većeg odliva radne snage u zapadno-europske zemlje čija cijena rada je za 300 posto veća nego u BiH. Već dvije godine sindikati se bore s institucijama vlasti u BiH da minimalna plaća bude tisuću maraka, iako više ni to ne bi bilo dovoljno za osnovne životne potrebe.

- Stanovišta smo da treba donijeti Zakon o minimalnoj plaći koja ne smije biti manja od tisuću maraka, a onda ćemo tijekom godine vršiti analize i povećavati najnižu plaću s troškovima života, navodi, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Tuzlanske županije, Fahrudin Šahović.

Rješenje, smatra, nije u preporuci poslodavaca, da se kao i prije nekoliko mjeseci radnicima podijeli samo vid pomoći od 1080 KM.

- Oko 20 posto ukupno uposlenih u Federaciji dobilo je tu pomoć, dok ju 80 posto radnika nije dobilo. Također, i ovaj prijedlog poslodavaca da to bude od 100 do 400 maraka, nije obveza, nego se kaže da poslodavac isplati ako može i koliko može. Smatramo da to nije dobro, dodaje.

Kako ostati normalan?

Baš kao što se i radnici nadaju povećanju plaća, tako i umirovljenici gledaju u povećanje mirovine. U Sindikatu umirovljenika kažu da im ljudi svakodnevno dolaze i traže pomoć, jer su ih institucije napravile socijalnim slučajevima. Predsjednik Muhamed Ramićističe da bi najniža mirovina trebala biti najmanje tisuću maraka.

- Oni mirovinu dižu isto i najmanjem i najvećem. Onaj tko je imao 2.400 KM mirovinu i sada kada mu je dao 15 posto povećanje, dobio je 350, 400 maraka. Onaj s najnižom je dobio 60 maraka povećanja. To su ogromne razlike, navodi Fahrudin Šahović iz sindikata.

Razna poskupljenja i plaće koje su ravne umijeću preživljavanja i sve više utječu na mentalno zdravlje radnika. Sve je dovelo do sve prisutnijeg tihog otkaza među radničkom populacijom. To znači da radnici rade samo koliko moraju i nadaju se boljem životu izvan granica ove zemlje.

- Već dugo vlasti nemaju zadovoljštinu ni zadovoljene potrebe u životu, ni na poslu. Ustvari ranije smo imali tiho otkazivanje i neuključivanje u posao i pojedinačne slučajeve. Sada već možemo pričati o pamdemiji. I to je obrambeni mehanizam na stvari koje se događaju dugi niz godina. Dakle, radnik na poslu je neprimjećen. Od njega se samo očekuje da radi onako kako je netko zamislio, kaže predstavnica Svjetske zdravstvene organizacije Nurka Pranjić.

Veliki broj rudara iz naše zemlje danas odlazi na rad u Sloveniju, gdje su plaćeni trostruko više nego u matičnoj. Tamo im je osigurana hrana, za njih se grade zgrade u kojima će stanovati, a najvažnije im je, kažu, da su daleko više cijenjeni.

H. Ž.