Nekako s proljeća, u napetoj izbornoj kampanji u Crnoj Gori, pojavila se, bez neke pompe, nova sintagma na srpskom političkom nebu, koja se odnosi na svekoliku povezanost Srba u regiji sa sadašnjom vladajućom politikom u Srbiji - “srpski svet”, a usporedo s tim nastao je i novi svesrpski praznik Dan srpskog jedinstva.

Obje “ideološke” šprance posuđene su ili iznajmljene iz sličnih ideološko-nacionalnih matrica. Prva od ruskih kremaljskih ideologa koji već godinama promoviraju prema svojim istočnoslavenskim susjedima politiku “ruskog svijeta” (russkij mir) te po obrascu Orbánove Mađarske - Dana zajedništva kojim se “komemorira” Trianonski ugovor, kojim se prema mađarskom tumačenju žali za “izgubljenim” teritorijem Ugarske monarhije. No, čini se da je sve to samo eufemizam za staru etničko-ideološko-osvajačku politiku iz vremena Memoranduma SANU i ratničkih pohoda Slobodana Miloševića.

Naime, granice “srpskog sveta” te gdje sve treba praznovati Dan jedinstva - nekako se začudno podudaraju s memorandumskim granicama velike Srbije. Vučićeva Srbija se nije otarasila tih ideja. I “srpski svet” i “Dan srpskog jedinstva” usmjereni su k jednom cilju - stvaranju od Aleksandra Vučića matice regionalnog srpstva, odnosno proizvodnju vožda svih Srba (ovog puta uspješnog, a ne gubitnika poput Miloševića), što je već prežvakano iz vremena kraja 20. stoljeća.

Megalomanske ambicije

Podsjetimo kako su Vučić i Dodik bili ljuti na Borisa Miloševića i Milorada Pupovca jer se nisu s njima konzultirali oko odlaska na obilježavanje Oluje, ili što znači poruka predsjednika stranke Srba u Makedoniji Ivana Stoilkovića koji već sada najavljuje proslavu novog praznika sljedeće godine u Makedoniji na Kajmakčalanu, a kako se u sve to uklapa nedavna izjava zastupnika Dodikove stranke iz Trebinja Srđana Mazalice kako je Trebinje Srbija te da “toliko treba znati o tim elementarnim stvarima”.

Srpska nacionalistička ideologija koju vodi Vučić temelji se na identitetskom sadržaju kao politički najbitnijem. Naime, potpuno je jasno da termin velika Srbija ne izaziva “međunarodne” simpatije te ima vrlo loše konotacije iz vremena ratova 90-ih, pa je osmišljen, napomenimo neoriginalni, ali novi naziv koji bi trebao ublažiti to, zapravo, istovjetno značenje.
Milivoj Bešlin iz beogradskog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju tako kaže kako je rusificirani srpski nacionalizam prihvatio razne propagandne forme i obrasce ruskog, može se čak reći da on djeluje ne više samostalno već kao krak ruskog narativa, pa su Vučić i Dodik preuzeli ideju o besmrtnom puku i slično.

Iz te ruske pameti je došla i ideja o “srpskom svetu” kao zamjene za nekadašnju formulaciju “srpske zemlje” kojima su se nekad opisivali svi teritoriji ili dijelovi teritorija susjednih država na kojima uglavnom žive Srbi i na koje je Srbija, prateći etničku kriteriju, pokazivala pretenziju. “Srpski svet” je u tom kontekstu, samo rusificirana verzija veledržavne ideje o srpskim zemljama koje je potrebno “osloboditi” i pripojiti Srbiji u cilju nacionalnog ujedinjenja na nikad upokojenom programu - svi Srbi u jednoj državi.

Srbijanski politolog Žarko Korać pak kaže kako mu je sintagma “srpski svet” nova, jer se ne sjeća da ju je neko ranije spominjao. - Ona je potpuno nejasna jer se može vrlo neodređeno koristiti. Odnosi li se i na srpsku emigraciju u svijetu? U Njemačkoj prema procjenama privremeno ili stalno živi više Srba nego u Crnoj Gori, i isto toliko koliko u RS-u. On misli kako riječ “svet” u ovom kontekstu označava neko ne samo kulturno ili etničko jedinstvo već sve više implicira i političko jedinstvo, što je sporno.

- Mislim da je ona proizvod političke megalomanske ambicije da Vučić sebe prikaze kao vođu Srba u regiji - kaže nam Korać.

Bešlin misli kako je poslije svih medijskih, intelektualnih i političkih priprema direktno rehabilitirana i velikosrpska ideja kao koncept, kao platforma za djelovanje. Ona se opet neskriveno promovira i sada se naziva ne više kompromitiranim terminom velika Srbija, već kao “srpski svet” s potpuno istim značenjem, ciljevima i metodama kojima je to moguće ostvariti. Po njemu je odavno uočljiva tendencija da se ideologija srpskog nacionalizma rusificirala, pogotovo nakon ratnih poraza te ih ruska politika koristi za destabilizaciju regije i stvaranje zamrznutog sukoba od čitavog prostora jugoistočne Europe.

Ekonomska kriza

- Ruski nacionalizam je srpskom dao nadu u povijesni revanš i privid da srpski velikodržavni projekt nije mrtav te da je moguć i ostvariv - kaže Bešlin. On smatra kako ekonomska kriza iz 2008., Brexit, agresivno postupanje Rusije, pobjeda Trumpa i desničarski populizam u EU, naslonjen na rusku medijsku mašineriju “botovske” propagande stvara iluziju srpskim nacionalističkim političkim i intelektualnim elitama da je ponovno otvaranje srpskog pitanja moguće i realno. Otuda jedna nova homogenizacija, agresivno nastupanje prema regiji, odbacivanje bilo kakve odgovornosti za ratove i zločine iz 90-ih, oživljavanje miloševićevskog narativa o ugroženosti Srba svuda u susjedstvu, sve to je vodilo porastu nacionalizma i porazu ideje pomirenja, dobrosusjedstva i suočavanja s mračnim 90-im, ističe Bešlin.

Dakle, što bi sadržavala ta ruska posuđenica “srpski svet”

- U ruskom, ali i srpskom poimanju oslanja se na četiri stupa - kulturno-civilizacijskom, geopolitičkom i religioznom te kao koncept vanjskopolitičke strategije. On bi na neki način trebao okupiti i integrirati ‘dijasporu’ oko jezgre - Srbije. Ako uprostimo - Aleksandar Vučić bi trebao razmišljati za Srbe u regiji, a oni bi bili ‘rukovođeni’ po potrebi i za potrebe Beograda (i Moskve). Vrlo jednostavno i već viđeno, samo u drugom pakovanju. Dakle Srbi u regiji na daljinski upravljač Aleksandra Vučića, zapravo vode njegovu politiku, a ne da budu dio politike država u kojima žive. Time bi Vučić na neki način mogao na određeni način utjecati na politike država u kojima ima Srba.

Naime, želi da oni žive životom Srbije, a ne država u kojima jesu. Zapravo - smatra Korać - oni koji od nedavno koriste riječ ‘srpski svet’ morali bi sami jasno reći što pod tim podrazumijevaju. Ovako ostaje da nagađamo znači li to da je Vučić postao neki lider Srba u regiji? Ili da svi Srbi gdje god žive moraju slijediti odluke Beograda? U prošlosti im to ništa dobro nije donijelo, a i nije realno jer su uvjeti u kojima srpski narod živi u različitim zemljama dosta različiti i zato ne vjerujem da će se ta sintagma duže zadržati.

Bliski odnosi

Dragan Popović, direktor beogradskog Centra za praktičnu politiku, kaže kako je Vučiću potrebno da sebe predstavi kao vođu nacije. “To praktično znači da je on više od običnog političara. On postaje na taj način nacionalna ikona, za njega ne važe zakoni i pravila, a napad na njega napad je na samu naciju. Opet, stari uhodani trik svih autokrata. Za to mu je neophodno da ga predstavnici Srba u regiji priznaju kao vođu, ali i da na djelu pokažu da ga slušaju.

U ovome ima djelomičnog uspjeha, prije svega u BiH gdje je uspostavio neku vrstu političko-financijskog braka iz računa s Dodikom. U Crnoj Gori ima bliske odnose s dijelom prosrpske opozicije, koju i financira (to je struja koja je protiv Amfilohija), dok je jasno da Pupovac i Srbi iz Hrvatske održavaju prilično kurtoazne odnose s režimom u Srbiji, surađujući očito s figom u džepu”, smatra Popović.

Zatim je tu važna uloga SPC-a, kao glavnih nositelja političkog, državnog i ideološkog (veliko)srpstva. Zato je SPC i bio, u Crnoj Gori, logističar i mentor izbornih prosrpskih koalicija, upravo zato da im se ne suzi prostor, ne religijskog, nego upravo političko-ideološkog etničkog djelovanja te se srčano protive obnovi autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, kao još jednog preduvjeta jačanja crnogorske samobitnosti, a ne žele ni autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve.

To je u osnovi smisao “srpskog sveta”, po obrascu “ruskog svijeta” kako ga zamišljaju ideolozi ruskog imperijalnog velikodržavlja. Koliko je SPC politički angažiran, pokazalo se ovih dana, kada je nikšićki episkop Joanikije Mićović preuzeo ulogu posrednika, nakon što su zapeli pregovori lidera Demokratskog fronta Andrije Mandića i Milana Kneževića, inače osuđenih za sudjelovanje u puču 2016. godine, s predsjednikom Ujedinjena reformska akcije Dritanom Abazovićem.

Do sastanka lidera DF-a s Abazovićem uz posredništvo SPC-a došlo je nakon što su prekinuti pregovori trojne koalicije o formiranju vlasti, a konstituenti koalicije “Zajedno za budućnost Crne Gore” zatražili su od Abazovića da se izjasni o kadrovima koje ne želi u vladi, kao i o ukidanju Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Na pregovorima, koji su se održali u manastiru Ostrog, je sudjelovao i Amfilohije Radović, crnogorsko-primorski mitropolit, koji je bio svojevrsni medijator.

Svi ovi potezi zapravo su pokušaj revizije i promjene narativa o “srpskim” 90-ima, ili kako kaže povjesničar Srđan Milošević, riječ je o kontinuiranoj pripremi za neki budući pothvat dovođenja u pitanje čitave postjugoslavenske konstelacije, jer se u Srbiji poraz velikodržavnih ambicija doživljava kao malerozna, nepravedna i u suštini nenormalna improvizacija povijesti. A to je siguran put u novu propast, zaključuje Milošević.

Izvor: Jutarnji.hr