Piše: D. Lukić

Mostarci su dosada izvarani toliko puta da im najnoviji politički dogovor oko izbora, statuta i ustroja grada ne znači apsolutno ništa dok se u praksi ne vidi kako će 'to' funkcionirati, ako uopće dođe do finalizacije dogovora Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića pod 'palicom' EU-a i SAD-a.

Povijest dogovora ključnih političkih lidera dovoljno pokazuje da stisak ruke i potpis ne znače ništa. Dosadašnja praksa pokazuje dominaciju trgovinskog i ucjenjivačkog načina političkog djelovanja koji građanima ne donosi ništa dobro tako da je teško vjerovati kako će lideri odjednom promijeniti mentalni sklop, pa čak i pod svojevrsnim pritiskom međunarodne zajednice.

Idealno bi bilo da su posljednja dva sastanka Izetbegovića i Čovića sa šefom Delegacije EU-a Johannom Sattlerom i američkim veleposlanikom Ericom Nelsonom prenošeni uživo kako bi javnost svjedočila na koji način je postignut dogovor i što je točno dogovoreno a što se ne vidi na jučer ponuđenom 'papiru'.

Zanimljivo bi bilo pratiti tijek razgovora i osobno se uvjeriti u iskrene namjere navedenih dužnosnika, jer 'tajnovitost' kojoj svjedočimo zadnjih desetak dana ostavlja prostor za nagađanja i razne konstrukcije o načinima postizanja dogovora. Ako je nešto tajno može se lako protumačiti i kao netransparentno. Je li dvojici lidera nešto obećano? Vuče li dogovor o Mostaru neke druge naknadne dogovore? Može se postaviti bezbroj pitanja.

Oprez međunarodnih dužnosnika je razumljiv, ne žele da neke ishitrene izjave prouzroče ishitrene poteze koji će ugroziti pregovore. Međutim, građani su umorni od skrivanja i tajnih dogovora koji se u konačnici pokažu labavim.

Vrijeme će pokazati hoće li dogovor Izetbegovića i Čovića donijeti napredak za Mostar ili ćemo opet ići unatrag i dalje nijemo promatrajući kako 'politika' koristi maksimalne mehanizme za blokiranje bilo kakvih pozitivnih procesa dok se ne zadovoljne osobne potrebe pojedinaca. Dosada se išlo iz blokade u blokadu, iz krize u krizu, doslovno gotovo nijedno pitanje nije riješeno, a sve što vidimo na terenu jeste abnormalno poboljšanje financijskog stanja ključnih lidera i njima bliskih ljudi. Pitanje za Sattlera i Neslona: Što će se promijeniti nakon jučerašnjeg stiska ruke? Trebamo li biti sretniji? Ili realniji?