Što ima slaviti zemlja za 406.718 nezaposlenih i više od 417.000 onih koji rade za 700 maraka?
I ove godine, odnosno posebno ove godine koja je i dalje obilježena koronakrizom, velikom nezaposlenošću i neizvjesnosti svi se trebamo zapitati kuda plovi naš brod i je li napokon vrijeme da se podigne glas običnih žitelja? I to podigne glas ogromne većine jer u suprotnom ništa neće imati efekta
Piše: Dragan Bradvica
Međunarodni praznik rada je iza nas, a zbog pandemijekoronavirusa i loših vremenskih prilika obilježen je skromnije nego nekih prijašnjih godina.
Isto tako, u Bosni i Hercegovini na ulice je izašao tek mali broj obespravljenih radnika želeći i na taj način poslati poruku o lošem stanju u kojem se već godinama nalaze.
Ali i ove godine, odnosno posebno ove godine koja je i dalje obilježena koronakrizom, velikom nezaposlenošću i neizvjesnosti svi se trebamo zapitati kuda plovi naš brod i je li napokon vrijeme da se podigne glas običnih žitelja? I to podigne glas ogromne većine jer u suprotnom ništa neće imati efekta. Naravno da je i pohvalno i dobro da se ljudi koji dobiju nekoliko slobodnih dana i opuste i druže sa svojom obitelji i prijateljima ali imamo li mi u BiH razloga išta slaviti 1. svibnja?
Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH u ovoj državi je skoro 407 tisuća ljudi bez posla, broj se očekivano tijekom pandemije povećao. Naročito se povećala nezaposlenost onih koji su ionako bili najugroženiji – oni u 'sivom sektoru' koji su u svakodnevnoj neizvjesnosti i bez gotovo ikakvih prava.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH u ovoj državi ukupno radi 808.884 osobe a od tog broja njih čak više od 417 tisuća prima prosječnu plaću od oko 700 maraka. Ukoliko znamo kako je potrošačka košara za četveročlanu obitelj oko dvije tisuće maraka jasno je da su potrebne gotovo tri takve plaće kako bi se pregurao jedan mjesec.
Nadalje, minimalna plaća u BiH je jedna od najmanjih u cijeloj Europi, a kupovna moć naši žitelja je tek 32 posto od prosjeka EU i jedino je Albanija iza nas.
Dakle, ne da nema nikakvih pomaka na bolje nego posljednje dvije godine smo tonuli još dublje. A ukoliko ih uopće želimo, promjene moraju doći od nas samih. Nitko sa strane ih sigurno neće donijeti, a još manje je realno očekivati da će naš političke (kvazi)elite raditi na njima.
