Okruženi smo ljudima koji su pretjerano skloni kritiziranju drugih. Kada se istakne osoba sa nekom novom idejom, inicijativom, poslovnim pothvatom, koju provodi samostalno, bez potrebe da se oslanja na druge, ona ubrzo otkriva da mnogo ljudi oko nje, o tome što ona radi, ima neko mišljenje.

U najvećem broju slučajeva to mišljenje je negativno – kritičko. Težnja da se gledaju drugi, da se „zabada nos” u tuđe živote, koji se podvrgavaju kritici, u velikoj je suprotnosti sa istovremenim potpunim nedostatkom samokritike istih tih koji tako rado kritiziraju druge.

Kada netko kritizira nekoga ili nešto, on tada negativno govori o drugima ili svijetu. Ako zanemarimo druge, možemo se zapitati što sklonost ka kritiziranju drugih govori o osobi koja kritizira. Što osoba koja kritizira želi da drugi misle o njoj? Kako joj kritika služi da se predstavi drugima? Koje su psihološke dobiti onih koji kritiziraju?

Često se kritika doživljava kao izraz nečije pameti i inteligencije. Time što netko dokazuje da drugi u nečemu griješi, on naizgled dokazuje da bolje vidi, više zna. Zato kritiziranje drugih podrazumijeva zauzimanje jedne intelektualno superiorne pozicije. Ljudi koji kritiziraju druge često upadaju u logičku grešku da će, ako dokažu da drugi nije u pravu, dokazati da oni jesu u pravu. Zamislite, na primjer, da osoba koja tvrdi da su dva i dva pet, pobjednički likuje kada uspije dokazati drugome da nije u pravu kada tvrdi da su dva i dva tri.

Pretjeranoj sklonosti kritiziranju doprinosi i „moć pesimizma”: onaj koji predviđa negativan ishod ispada pametan bilo da je ishod negativan, bilo da je pozitivan. U prvom slučaju je u pravu („Nisu me poslušali, a rekao sam im”), a u drugom je ili zaslužan („Vidim da su me poslušali”) ili zadovoljan („Drago mi je da nisam u pravu”).

Ljudi koji previše kritiziraju često imaju stav da bi njihovo pohvaljivanje drugih ili odavanje bilo kakvog priznanja drugima značilo da priznaju da su drugi bolji od njih, a da su oni gori od drugih. Zato je pretjerana sklonost kritici povezana sa simboličkim dokazivanjem društvenog statusa. To je poznata logika zavisti: ako je on bolji, ja sam gori – a kada dokažem da je on gori, ja sam bolji.

Kritiziranje drugih je posebno društveno negativno kada nije usmjereno na ono što drugi rade ili za što se zalažu, već na druge kao ljudska bića. Odnosi prijezira i mržnje u društvenu dinamiku unose neprijateljstvo. Što je nečiji „mrzitelj” strasniji, veća je psihološka dobit koju tom mržnjom ostvaruje. Nije svjestan da dokazivanjem da je drugi gubitnik, on ne postaje pobjednik. Pitanje „Što dobivam time što dokazujem da su drugi loši?” može biti uvod u tako potrebnu samokritiku.

Dok ljudi imaju sklonost tražiti greške jedni u drugima nisu svjesni koliki  si stvaraju stres, te koliko vremena i energije troše na druge, umjesto da to vrijeme ulože u izgradnju sebe.

Ljudi su „savršeni“ upravo onakvi kakvi jesu. Dokle god vjerujemo drugačije, dokle god vjerujemo kako su ljudi puni grešaka, nalazit ćemo greške u njima i u sebi, jer pretjerano konstantno kritiziranje otkriva ponekad naše unutarnje komplekse ili narcisoidnost.

To stvara pritisak da moramo  biti savršeni, ili počinje ugledavanje  na modele oko sebe, a nijedno od tih modela nisi ti. Nitko nije stvoren prema tuđem primjeru. Svaki čovjek, je unikatan i jedinstven. Jedino kada prihvatimo da doista ovakvi kakvi jesmo, tako isto i drugi, može se kročiti svojim putem, ne tražeći greške u drugima. Kada se spozna da smo savršeni u svojim nesavršenostima, tada lakše razumijemo i prihvaćamo nesavršenosti drugih  u svojim očima i to će se reflektirati na okolinu, i naša percepcija ovozemaljskog života.

'Jer tko nije grješan neka prvi baci kamen, ( biblija) ili ona stara izreka 'Ne sudi da ti ne bude suđeno'

Virus Covida19 vlada svijetom, ali upitajmo se zašto stvaramo virus kritiziranja s kojim sami sebe razaramo, ali i ljude oko sebe. Svatko od nas treba se upitati 'TKO SAM ZAPRAVO JA!'

PIŠE: Ivona Šimunović, terapeut i savjetnica u radu sa ljudskim potencijalima