Piše: Dragan Bradvica

dragan@dnevni-list.ba

Ideja ujedinjene Europe mnogo je starija od 9. svibnja 1950. godine, ali svoju povijest piše upravo od tog datuma. Robert Schuman i Jean Monnet piše plan, počinje realizacija ideje oko Europske zajednice za ugljen i čelik.

Godinama nakon toga Europa se sve više ujedinjuje, u zemljama članicama imali smo jake, sposobne i odlučne lidere koji su od Starog kontinenta željeli napraviti najjaču svjetsku silu, uz Sjedinjene Američke Države. Ujedinjenje je išlo i preko učinka prelijevanja (spill-over) jer se išlo u još ujedinjenu Europu i u dijelovima u kojima to tada i nije bio plan, ali je praska pokazala kako ujedinjeni možemo mnogo više. Ekonomski Europa jača, životni standard žitelja nikada je bolji, tehnološki napredak isto tako, obrazovanje jača i jača, niti primisli o ratovima unutar zemalja članica nije bilo.

Ali, konačnog obrisa gdje bi trebao biti kraj ujedinjenja Europe, i treba li uopće biti kraja nema do dan danas. Svima je odmah trebalo biti jasno kako će ideja o federalnoj Europi jako teško proći. Države se neće tako lako odreći dobrog dijela svog suvereniteta i isti prenijeti na Sjedinjene Europske Države. A razvoj Europske unije, ukoliko ćemo svi biti realni, tražio je dublje političke integracije. Nisu se dogodile. Još 1991. godine je tadašnji ministar vanjskih poslova Belgije Mark Eyskens kazao: 'Europa je ekonomski džin, politički patuljak i vojni mrav'.

Njegova izjava može se i dan danas bez problema prenositi kako bi opisali stanje u Uniji, osim toga što više nije tako ekonomski superiorna za ostatak svijeta. Mnogo godina nakon ove izjave, točnije 2005., prijedlog Europskog ustava odbijen je na referendumima u državama 'stare Europe' – Nizozemskoj i Francuskoj.

Istina jeste kako je Temeljni ugovor iz Lisabona stupio na snagu 2009., a u njemu je mnogo odredbi iz prijedloga Europskog ustava, ali od 2005. do danas EU ne zna kuda bi sa sobom i kako bi trebala izgledati u budućnosti. Bili ili ne simpatizeri francuskog predsjednika Emmanuela Macrona on je jedini koji je nudio konkretna rješenja – zajednički ministar financija država eurozone, europske obrambene snage itd.

Krize

Uz brojne krize koje Unija ima posljednjih godina, na sceni je i veoma značajan pad kvaliteta politika jer se politikom niti u EU ne žele baviti oni najbolji. Prošla su vremena velikih državnika, na sceni su ona osrednjih (a i tu u najboljem slučaju) tehnokrata ili birokrata.

Tu je i značajan demokratski deficit s kojim Unija muku muči desetljećima. Odluka se donose iza zatvorenih vrata od strane ljudi koji nitko nikada nigdje nije izabrao. Eurokratizacija je uzela maha, ali i bijes unutar zemalja članica zbog toga. Ljudi koji nisu nikada nigdje bili na izborima sada imaju sve poluge moći i iza zatvorenih vrata određuju nam svima sudbine.

Pad svjetskog poretka

U svemu tome, Unija, najblaže kazano, nespremna dočekuje pad starog svjetskog poretka. A pad je, nažalost, došao uz ratove. Bezočna ruska agresija pogađa Ukrajinu, SAD i Velika Britanija pokazuju kako vode glavnu riječ kada su u pitanju obavještajni podaci i strategija, dok je EU sa strane.

Uz to, poput bumeranga je pogađa energetska kriza, pa inflacija jer su bili nespremni na sve što se događa. Azerbajdžan je pokrenuo akciju u regiji Nagorno-Karabah, koja je pod kontrolom Armenije, preuzeo tu regiju. Glavu ulogu i tu su igrali Rusija i bliskoistočni igrači, a ne EU. Sada bukti sukob Palestinaca, točnije Hamasa, i Izraela, a i to Unija promatra sa strane. Niti ju tko što pita, niti što može učiniti. SAD, Rusija, Iran, Saudijska Arabija, Libanon Katar su u regiji i oni pokušavaju progurati svoje politike i interese.

Za sve nas koji smo veliki europejici i zagovornici europskog jedinstva ovo je otužno gledati. Naravno, blamiranje EU ne staje niti tu nego njeni dužnosnici daju jedan dan jednu izjavu, a idući dan je drugi dužnosnik demantira. Pa tako jedan dana europski povjerenik za proširenje i susjedstvo Oliver Varhelyi kaže kako obustavljaju pomoć Palestini, da bi drugi dan Visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell to odlučno demantira. Apsurd je potpun.

Nekompetentno rukovodstvo

Protivnici Unije, a takvih je mnogo, mogu zadovoljno trljati ruke s aktualnom situacijom, sjesti u fotelje i uz kokice promatrati kako se Unija ruši. A izbori za Europski parlament su već iduće godine. I već sada se može čuti kako se aktualno rukovodstvo na čelu sa  Charles Michelom i Ursulom von der Leyen nude za drugi mandat. Prevedeno, ljudi koji su poprilično odgovorni za aktualno stanje Unije. Svi znamo na koji način je uopće i imenovan aktualni saziv Europske komisije, a o kvaliteti političara da ne govorimo.

Najviše funkcije uzimaju ljudi koji prije samo 30 ili 40 godina teško da bi mogli ući u zgrade u kojima se donose odluke, a kamoli da ih kreiraju. Primjerice, da i ne ulazimo u kompetencije von der Leyen, a koje su u samoj Njemačkoj mnogi društveni akteri dovodili u pitanje, za nju se vezivalo i nekoliko ozbiljnih afera. Afera je bilo mnogo i vezano za višemilijunsku imovinu i potpredsjednice Europe komisije Dubravke Šuice ali to nije smetalo nikome da je izabere na ovu poziciju. Oba slučaja bila su nezamisliva prije samo 20 ili 30 godina.

Nebitni bilo kome u svijetu

I onda se svi čudimo što EU tone sve dublje i dublje, što je više nitko ne uzima za ozbiljno. Nikome nije niti pretjerano važno što o bilo čemu misli EU, koja se poodavno više ne može starati sama o sebi i situaciju u Europe, jer bez američke pomoći ne bi mogli braniti sami sebe.

Primjer bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa jasno je pokazao što se može dogoditi od partnera 'preko bare' i kako sve može pući u samo jedan dan. U Latinskoj Americi nikada nije ni imala bilo kakav značajniji utjecaj. Rusija, Kina pa čak niti Saudijska Arabija, Indija, Pakistan, Turska (sjetite se kako je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan ponizio von der Layen tijekom jednog od sastanaka) poodavno Uniju niti smatraju nekakvom silom niti prijetnjom niti ih previše brine stav EU o bilo čemu.

O raspadu bilo kakvih priča o geopolitičkoj Uniji svjedoče događanja u Africi. Nekadašnje kolonije europskih zemalja u podsvijesti nose tu činjenicu pa u nizu državnih udara u Burkini Faso, Maliju, Nigeru i Sahelu protjerane su europske vojne snage, pa čak i neki europski veleposlanici. I tu glavne uloge igraju SAD, Rusija i Kina. EU na ove događaje nije dala pravi odgovor.

Dakle, na koju god se stranu svijeta okrenete Unija niše ne može biti čak neki posrednik, tek nijemi promatrač. Negdje čak i predmet sprdnje. A ponašanje Mađarske, pa i nekih drugih država članica više nego jasno govore o tome kako se čak niti zemlje Europe više ne libe svakodnevno protiviti svemu što dolazi iz Bruxellesa. Paradoksalno, Unija više nije nikakva sila niti u samoj Europi.

Buđenje ili potpuni krah

Ukoliko se žitelji, ali i lideri umjerenih stranaka u zemljama članica ubrzo ne probude, ukoliko im sve ovo nije zvono za uzbunu, ukoliko nakon izbora 2024. godine na najviše pozicije ne dođu oni najbolji među njima – nešto najbolje što se Europi dogodilo u povijesti, a ti jeste EU, brojati će posljednje godine svog postojanja. I to ne zbog njenih neprijatelja, a njih ima na svim stranama, nego zbog same EU. Kriza će biti sve više i više, radikalnih lijevih i desnih pokreta i stranaka također, a Europe i svega onoga što su njeni osnivači zamišljali sve manje i manje. Jer ono što se sada događa sa EU sasvim sigurno nije bilo niti na kraj pameti Schumanu i Monnetu.