Piše: V.S.Herceg

mostar@dnevni-list.ba

Kao i svake godine u lipnju, a ove pogotovo i najvjerojatnije jer se radi o izbornoj godini, zavladaju prijepori na temu „tko je oslobodio Mostar“ te 1992. godine od agresije nekadašnje tzv. JNA.  Ove godine ova tema dodatno je 'podgrijana' izjavom predstavnika Jedinstvene organizacije boraca (JOB), nekadašnjih pripadnika Armije RbiH kako u oslobađanju Mostara nije sudjelovao HVO. 

„Nabacivanje“ jednih drugima

”HVO nije imao tad aktivna borbena djelovanja ni ovdje, ni u Podveležju, sve do samog kraja šestog mjeseca 1992. To moramo naglasiti zbog pravilne identifikacije činjenica i povijesti. Danima u to vrijeme u gradu nije bilo HVO-a”, poručeno je to na konferenciji za medije Jedinstvene organizacije boraca (JOB), nekadašnjih, bošnjačkih pripadnika Armije RBiH, a povodom organizacije manifestacije ‘Putevima pobjede Armije RBiH’, kojom će se obilježiti 32. godišnjica operacije ‘Forsiranje Neretve’.

JOB ovakvim stajališten ne minimizira ulogu HVO-a u oslobađanju doline rijeke Neretve, nego je potpuno negira i imaju svoje viđenje događaja iz tog vremena. 

Ovim se nastavlja produbljivanje animoziteta između nekadašnjim osloboditeljima Mostara od srpske agresije. Inače, ovakve teme, unatoč činjenicama, u nedostatku konkretnih razvojnih rješenja i reformi, redovito jedna drugoj “nabacuju” sve nekada zaraćene strane, posebno u izbornim godinama, kako bi dodatno konsolidirali svoje glasačko tijelo, ponovno igrajući na kartu agresivnog nacionalizma, otvaranjem rana iz prošlosti i svađalačkin narativa koji nikome ne koriste – izuzev agresivnim politikama i manipulacijama vlastitih birača.

No, povijesna činjenica je da je Operacija 'Lipanjske zore' bila zajednička operacija snaga HVO-a, HV-a i HOS-a iz lipnja 1992. godine. Ova akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine i to je prva pobjeda hrvatskih nad srpskim snagama u ratu u BiH.

Operacijom Lipanjske zore zauzeta je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između FBiH i RS.

Što su činjenice

Ove godine nekadašnji pripadnici Armije RBiH reagirali su i na ime manifestacije koja je posljednjih nekoliko godina doživjela i svoj “preobražaj”, odnosno, dobila je novo ime – ‘Lipanjske zore hrvatske Hercegovine’ iako se akcija nikada nije tako zvala, a posebno nije imala 'prefiks' - hrvatske. Na ovo su nedavno, i opravdano, reagirali predstavnici nekih mostarksih udruženja.

U obilježavanju razno-raznih manifestacija, a najbolje onih iz posljednjeg rata, sve tri nekada zaraćene strane često pribjegavaju znatnom ‘modificiranju’ povijesti koje u brojnim slučajevima ‘računa’ na zaborav, čudno podcjenjuje memoriju, zdravo prosuđivanje pa čak i intelekt i samih, živih aktera događaja, a kojih je na svu sreću još uvijek puno na svim nekada zaraćenim stranama.

Fakt je da je tijekom tih lipanjskih/junskih zora 1992. godina, Predsjedništvo Republike BiH obranu i zaštitu Mostara i Hercegovine povjerilo HVO-u i Ministarstvu unutarnjih poslova Centar Mostar, u kojem su zajednički bili i Bošnjaci i Hrvati, a u samom vrhu najodgovornijih za obranu grada bili su i Arif Pašalić kao zapovjednik Samostalnog mostarskog bataljuna i Jasmin Jaganjac kao zapovjednik Općinskog stožera HVO-a Mostar te Petar Zelenika kao njegov zamjenik. Sva izvješća, zapovjedi i slično, i Pašalić i Jaganjac u tom periodu potpisuju na službenim dokumentima sa zaglavljem Općinskog HVO.

Također, činjenica je da se Arif Pašalić i 13. srpnja 1992. godine, na dan koji se danas obilježava kao godišnjica formiranja 1. mostarske brigade, još uvijek potpisuje kao zapovjednik Samostalnog mostarskog bataljuna u okviru HVO-a (i to, između ostaloga, sa zahtjevom za dostavu znatnih količina streljiva). U ovom kontekstu za podsjetiti je da su u tom periodu svim mostovi bili porušeni, izuzev Starog mosta.

Iz JOB-a potpuno negiraju ulogu HVO-a

No, iz JOB-a su najavili kako će njihova manifestacija ‘Forsiranje Neretve’, koja je svojevrsni pandan ‘Lipanjskim zorama’, početi 11. lipnja u 11 sati polaganjem cvijeća na Mostu Hasana Brkića, a nastaviti u četvrtak i petak polaganjem na mjestima stradanja, kao i na svim mjestima koja su bila važna tijekom vojne operacije.

”Radi se o važnom događaju za pripadnike Armije RBiH. To je bila vojna operacija oslobođenja, naglašavam – grada Mostara, a ne jedne obale grada, kako se negdje može pročitati ili čuti. Manifestaciju smo odlučili podići na višu razinu, jer ona zbog svoje važnosti to zaslužuje. Ona je, ustvari, jedna od najsjajnijih akcija Armije RBiH, odnosno samostalnog bataljona obrane Mostara”, rekao je na nedavnoj konferenciji za medije predsjednik JOB-a Grada Mostara i ratni zapovjednik Esad Kosić.

Posebno je naglasio da je ”akciju u urbanom dijelu grada izvodila Armija RBiH pod zapovjedništvom generala Arifa Pašalića i suradnika”.

”Neki od naših suboraca su nažalost poginuli. Mi smo u roku od 40 dana poslije izgubljene borbe uspjeli izvršiti forsiranje Neretve, te zauzeti osnovne položaje koje smo imali na početku agresije, a zatim proširili napad i oslobodili teritoriju do sastavljanja s jedinicama na platou Podveležja. S njima smo se spojili 16. lipnja i vjerojatno izvojevali najveću pobjedu Armije RBiH. Oslobodili smo teritoriju od 200 kilometara četvornih, postavili linije, zarobili puno naoružanja, te uspješno izvršili zadatak”, dodao je Kosić, čiju izjavu je prenio Bljesak.info.

Bošnjaci dominantno bili pripadnici HVO-a u Blagaju i Bijelom Polju

Ratni zapovjednik Esad Humo govorio je i o MUP-u i Armiji RbiH te daleko značajniju ulogu pripisao samostalnom bataljunu Armije RBiH.

”MUP RBiH je aktivno sudjelovao svo vrijeme u svim djelovanjima, a imali su i dodatna zaduženja. To je dio šire akcije oslobađanja Hercegovine. Borbena djelovanja u Mostaru izvodio je samostalni bataljon Armije RBiH, u koordinaciji s HVO-om, ali HVO nije imao tad aktivna borbena djelovanja ni ovdje, ni u Podveležju, sve do samog kraja šestog mjeseca 1992. To moramo naglasiti zbog pravilne identifikacije činjenica i povijesti. Danima u to vrijeme u gradu nije bilo HVO-a. Da, istina, jedan vod njihove vojne policije koji je ušao čistiti teren i prebirati Fejićevu ulicu, ali u borbenim djelovanjima ih nije bilo. I u Blagaju i Bijelom Polju gdje su formalno postojale jedinice HVO-a, i sad tvrdim, u svom sastavu imali su dominantan broj Bošnjaka”, dodao je Humo.

On je posebno naglasio jedan vojni zadatak koji su ispunili vojnici Mostarskog bataljona na Mazoljicama.

”Bilo je to uništenje oklopnog transportera. Kolona je prevođena transporterom bila krenula na Konak, ali je u tome spriječena. Masu artiljerije smo zarobili u Podveležju, koja je ubrzo završila kod HVO-a”, napomenuo je.

Zapovjednik Esad Eminović se prisjetio izdavanja naredbe da se krene s vojnom operacijom oslobođenja platoa Podveležja.

”Iz Podveležja su 15. lipnja došla trojica vojnika, koji su tražili zapovjednika Pašalića. Odveo sam ih osobno kod rahmetli generala. On je sjeo, napisao kratku naredbu, s kojom su se vratili, te dan kasnije proveli uspješnu akciju. Tu smo se sreli sa zapovjednicima Špagom i Isićem, te vidjeli nešto zarobljenih vojnika neprijateljske vojske”, rekao je Eminović.

Sastav i rukovodstvo mostarskog samostalnog bataljona

U dokumentu od 17. lipnja 1992., klasificiranog kao ‘strogo povjerljivog’, tadašnji zapovjednik Samostalog bataljona obrane Mostar Arif Pašalić, Općinski stožer HVO-a Mostar, izvješćuje o organizacijsko-formacijskoj strukturi bataljuna. U ovom kontekstu, podsjetimo, da je Krizni stožer Skupština Općine Mostar 29.04. 1992. godine donio Odluku da se tzv. JNA i druge paravojne formacije koje djeluju zajedno s njom, proglašavaju neprijateljskim i okupatorskim formacijama na području Općine Mostar te da se zaštita i obrana grada Mostara povjerava Hrvatskom vijeću obrane, Općinskom stožeru Mostar te pripadnicima MUP-a, Centar Mostar.

Zaključeno je da “HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, te pripadnika drugih naroda i narodnosti koji priznaju legalne organe vlasti Republike BiH te da nuslimani mogu formirati vlastite oružane formacije koje se stavljaju pod jedinstvenu komandru HVO Općinski stožer Mostar”. Članovi tadašnjeg kriznog stožera Mostar koji su donijeli ovu odluku bili su Milivoj Gagro, Ismet Hadžiosmanović, Borislav Puljić, Josip Škutor, Mehmed Behmen, Ilija Filipović, Fikret Bajrić i Jole Musa.

Da se vratimo izvješćuje o organizacijsko-formacijskoj strukturi bataljuna. “Organizacijsko-formacijska struktura Samostalnog bataljuna proizilazi iz raspoloživog ljudstva, naoružanja, opreme, ciljeva i zadataka u obrani Mostara, a pod zapovjedništvom HVO-a”, stoji u prvoj točki Pašalićevog izvješća.

Isto donosi popis rukovodsta te postrojbe: komandant bataljuna Arif Pašalić; zamjenik Šemsudin Hasić; zamjenik Sedat Elezović; pom. komandanta za IPD Nafija Ćatić; ref. za IPD Rudolf Jozelić; pom. komandanta ua sigurnosne poslove Kemalu Jusufović; ref. za operativno nastavne poslove Hasan Jeleć; ref. općih poslova Fikret Kekić; daktilografi Muradif Habibija i Nermina Bašalić; pom. komandanta za logistiku Jasminko Bešo; ref. intedantske službe Adil Trgo; ref. tehničke službe Meho Zilić; ref. prometne službe Seid Alić; ref. operativno-pozadinskih poslova Asim Hadžović; ref. za sanitet Ahmo Gerin; upravnik restorana Slavko Čule; zamjenik upravnika Stojan Kožul.

Kako se dalje navodi, Samostalni bataljun u svom sastavu ima jedinice, čete i vodove kojima rukovode i zapovijedaju: komandir Komandnog voda Hasan Burić; komandir 1. čete Mufid Kajtaz; komandir 1. voda Faruk Slipčević; komandir 2. voda Hasan Breko; komandir 3. voda Ramiz Džinović; komandir 2. čete Mithad Hujdur; komandir 1. voda Zoran Geler; komandir 2. voda Muhamed Bajgorić; komandir 3. čete Muharem Dugalić; komandir 1. voda Semir Drljević; komandir 2. voda Semir Tojaga; komandir 3. voda Oliver Torlo; komandir 4. čete Karlo Džeba, komandir 1. voda Semir Temim; komandir 2. voda Dragan Malkoč; komandir 3. voda Sead Marić; komandir Samostalnog voda Mustafa Isović; komandir 1. odjeljenja Semir Dizdarević; komandir 2. odjeljenja Dražan Kožulj; komandir 3. odjeljenja Alica Jakirović; komandir Voda minobacača Hasan Karadža; komandir Voda teških mitraljeza Želimir Husnić i komandir Interventnog voda Željko Dilber.

Prema uvidu u transkript ovog izvješća jasno je da organizacijsko-formacijska struktura tada još vijek nije bila potpuna. Ali, danas činjenice malo koga zanimaju, no sreća je što još uvbijek postoji “crno na bijelo”, ma kako tko  želio interpretirati događaje iz proteklog rata.

Zaboravljanje i prešućivanje povijesnih činjenica

Ali, vrijeme i politikanstvo čine svoje te je tako danas u zaborav otišla i operacija ‘Čagalj’ u kojoj je oslobođena Čapljina, a kojom je tada zapovijedao general Janko Bobetko, a koja je omogućila i bila uvod u oslobađanje Mostara i okolice u operaciji ‘Lipanjske zore’ kojom je zapovijedao general Slobodan Praljak.

O razlogu, početku, tijeku i završetku ovih oslobađajućih akcija u svojoj knjizi ‘Sve moje bitke’ je iscrpno pisao general Janko BoBetko koji je u vrijeme akcije Čagalj bio zapovjednik Južnog bojišta, planirao akciju Čagalj te izdao zapovijed o njenom provođenju.

Prešućuje se i uloga tadašnjeg zapovjednika Sektora Mostar-Široki Brijeg-Čitluk-Čapljina, brigadira Zdravka Andabaka. Sjedište Zapovjedništva (do 18.06.1992.) bilo je u Međugorju i tek nakon 18.06.1992. godine i uspješno provedenih akcija Čagalj i Lipanjske zore zapovjedništvo je premješteno u Mostar.

To je povijesna istina za koju postoje i vjerodostojni, činjenični dokazi. Naravno, danas nitko niti ne spominje tada mladog i novog zapovjednika HVO-a Čapljina u vrijeme akcije Čagalj, Antuna Luburića. Rijetko i nikako se spominje i sudjelovanje brojnih branitelja iz Gruda, Ljubuškog, Čapljine, Čitluka, Širokog Brijega… ne spominje se, a niti u obilježavanju sudjeluje niti Ivica Primorac, tadašnji pukovnik HOS-a, kao ni brojni drugi pripadnici i zapovjednici HOS-a.

„Zaboravljene sitnice“

U zaborav je otišlo i zarobljavanje prvog tenka JNA u akciji ‘Čagalj’, kojeg je 07.06.1992. godine, zajedno sa suborcima, zarobio danas pokojni Janko Šutalo.

„Zaboravile“ su se i još neke “sitnice” – Iz Stožera HVO Mostar u zapovjedništvu akcije Lipanjske zore uz generala Praljka sudjelovao je samo časnik Radmilo Jasak i Mladen Naletilić Tuta, dok Jasmin Jaganjac nije bio uključen ni u pripremu kao ni u aktivnosti u pripremanju akcije. Zbog zaštite komunikacijskih sredstava u provođenju akcije Lipanjske zore, posebnu radio vezu osigurao je časnik Josip Kožul (bio je vlasnik poduzeća A3).

Danas se o toj uspješnoj akciji malo ili nikako ne govori, i uvriježio se naziv ‘Lipanjske zore’, iako je akcija Lipanjske zore – akcija oslobađanja Mostara i okolice, a ne Čapljine. No, danas se povijesne činjenice aktivno prešućuju i (ne)namjerno krivotvore jer možda istina nekima ne odgovara i onda se čudimo kako to da imamo toliko (neslužbeno se spominje čak 2.000) “pukovnika” uvedenih u prava i desetak samoproglašenih generala, a  “bildaju” se zasluge i s bošnjačke strane, iako je činjenica da su Bošnjaci i Hrvati zajednički oslobodili Mostar i okolicu.

Na žalost, često na brojnim obilježavanjima značajnih datuma iz protekloga rata (a to nije slučaj samo u ‘hrvatskom korpusu’), ne govore nekadašnji izravni sudionici i ratni zapovjednici, a u ovom slučaju prve, velike uspješne oslobodilačke akcije koja je tzv. JNA trajno otjerala iz doline Neretve – najčešće govore oni koji uopće nisu bili niti dionici akcije te zato nije ni čudno da ne znaju ni službeni naziv akcije.

Reakcija iz hrvatskih udruga na JOB

Koordinacija hrvatskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata reagirala je na navode Jedinstvene organizacije boraca, bivših pripadnika Armije BiH, kako HVO nije sudjelovao u obrani Mostara od srpske i JNA agresije. iz Koordinacije navode kako se radi o najbrutalnijem i najbeskurpuloznijim našadom na povijesne činjenice te pozivaju na istinu umjesto “tereta mržnje i laži”.

“Da je do samoga JOB-a i tzv. Puteva pobjede nikada se ne bismo oglasili niti bismo im time dali na važnosti. Ovdje je do istine. Ovdje je do naše odgovornosti, naše dužnosti intervenirati u zatrovani javni prostor. U pitanju je dosad najbrutalniji, najagresivniji, najbeskrupulozniji, najpodliji napad na nepobitne povijesne činjenice s kojima će se Bošnjaci ipak u konačnici morati pomiriti i naučiti s njima nositi. A činjenice i kristalno čista istina kažu sljedeće: HVO je u lipnju 1992. oslobodio Mostar, potpomognut snagama MUP-a HR HB i HOS, ali i snagama, i to se nikada ne smije zaboraviti, Hrvatske vojske koja je provodila simultanu akciju oslobađanja hrvatskoga juga”, istaknuli su iz Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata u reakciji.

Nadalje navode: “Na upit zašto Armija RBiH nije oslobodila Mostar, odgovor je matematički precizan i zapravo krajnje jednostavan – u Mostaru tada nije postojala. Ustrojena je tek u studenomu 1992. godine! Protiv dokumenata se ne može. HVO-u je legalna izvršna vlast, 29. travnja 1992. godine izravno, legalno i legitimno, pravno-valjanom Odlukom povjerila obranu Grada. Povjerila mu je tu povijesnu zadaću kao jedinoj postojećoj vojnoj sili ustrojenoj s ulogom pružanja otpora srpsko-crnogorskomu agresoru. HVO je odgovorio povjerenoj zadaći, a otpor je bio tvrd, silovit i neslomljiv. I ne samo otpor nego i protuudar u Lipanjskim zorama kojima smo oslobodili našu dolinu Neretve i naš Mostar, krvareći i ginući za njega, i Hrvati i Muslimani, pod znakovljem HVO-a i pod zastavom Herceg-Bosne koja je jedina zaštitila stotine tisuća civila svih vjera i nacija kojima su prijetile mračne jame masovnih grobnica, onakve kakve su otvorene na stratištima Uborka i Sutine”.

“I bilo je mnoštvo Muslimana, današnjih Bošnjaka, u našim redovima, naoružao ih je HVO-o, a ako ste to “zaboravili” podsjetit će vas osobno Midhat Hujdur Hujka na stranicama Mostarskoga jutra. Također je istina da je u Gradu bila jedna većinski muslimanska postrojba, Samostalni bataljon obrane Mostar, u potpunosti zapovjedno, organizacijski i logistički podređen HVO-u, s nizom Hrvata i u zapovjednoj i u vojničkoj strukturi. Na to će vas podsjetit osobno Arif Pašalić, na istim stranicama. I oni koji život izgubiše u redovima Bataljona, ljudi kojima čuvamo časni spomen, pali su pod amblemom HVO-a i grbom Herceg-Bosne i dijelili su humke u parkovskoj travi Liska ulice, sa suborcima Hrvatima i civilima svih vjera i nacija koje su pobile četničke agresorske granate. Možete danas pokušati s lažima, ali davno je rečeno: ”Zaklela se Zemlja Raju…”

Nema te laži, podlosti i podvale koja će uspjeti zatrijeti istinu. Ako tvrdite da lažemo mi, da lažu dokumenti, audio i video zapisi, sva sjećanja preživjelih i uspomene umrlih, kako ćete optužiti za laž sve vaše tiskovine onoga vremena, mostarske i sarajevske, koje svrstaše poginule Muslimane u redove HVO-a i u kojima vaši novinari za vječnost posvjedočiše da ih je u svjetlo slobode na lijevoj obali Mostara izvukao HVO? Ako ih niste sačuvali, ili ste ih uništili, imamo ih sačuvane mi. Stranice Oslobođenja, Mostarskoga jutra… Iziđimo na megdan, ne kao nekad, nego onaj javni, i rasporedimo oružje, ne ono negdašnje, nego mišiće argumenata i snagu istine. Ako zakoračite prema svjetlu, istina će vam skršiti olovni teret koji sobom nose mržnja, laž i sramota koju osjećate dok gledate svoju djecu u oči, a svjesni ste da ih lažete i pljujete na ono što je bilo, na ono što ste 1992. godine bili. Istina će vas osloboditi”, poručili iz Koordinacije.